Svi se s dubokim pijetetom sjećamo pjevača Toše Proeskog. Za života je stekao silno priznanje i proslavio svoju domovinu Makedoniju, no to ne znači, kako često mladi kolege pogrešno notiraju, da je Toše bio Makedonac.
Todor Proja, što je Tošino pravo ime, pripadao je starom balkanskom narodu kojeg u Bosni nazivaju Vlasima, ovdje Vlajima, a u Srbiji i Makedoniji Cincarima. Naziv im potječe od riječi "cinci", kako oni izgovaraju brojku pet.
Cincari su Vlasi, poput onih koji žive u Istri, na Ćićariji, čiji su daleki rođaci. Oni su jedna posebna skupina Aromuna koja od davnina naseljava Balkan. Najviše ih je u Tošinoj Makedoniji, Srbiji i Grčkoj. U Srbiji se Cincarima izjašnjava manje od pet tisuća ljudi, no njihov doprinos nama susjednoj državi, prepoznat je i cijenjen.
Tko su, osim slavuja Toše, bili poznati Cincari? U Hrvatskoj se cincarsko podrijetlo pripisuje Josifu Runjaninu, skladatelju himne "Lijepa naša". Ističe se i Runjaninova pripadnost srpskoj naciji zato što je zbog njegove pravoslavne vjere došlo do dvostrukog identiteta: cincarski se vremenom izgubio u historijskim bespućima, a drugi, srpski, prevladao zbog činjenice da su Srbi, za razliku od Vlaha, imali svoju državu.
Starosjedioci
Zato danas mnogi misle da su poznati srpski izumitelj Mihajlo Pupin, veliki pisci Branislav Nušić i Jovan Sterija Popović, čuveni političar Nikola Pašić, glumački bardovi Taško Načić i Predrag Miki Manojlović Srbi, a oni zapravo imaju taj dvostruki identitet, cincarski i srpski, koji je mnogima teško razumljiv.
Cincari su kao i svi Vlasi bili nomadi. Za stokom su se kretali po cijelom Balkanu. Doseljeni Slaveni su ih s vremenom učinili manjinom, a kasnije u mnogim sredinama jednostavno asimilirali. Vodeći se kriterijem vjeroispovijesti, potezom pera su upisani kao Srbi, Makedonci ili Grci, Hrvati, a da ih praktički nitko ništa nije pitao. No spomen na njih ipak nije zatrt.
Cincarima, kao skromnom narodu koji je živio visoko u brdima i često oskudijevao koječim, anegdotalno se pripisivala škrtost. Zato se i danas kaže: ne cicijaj. Oko Cincara, izgubljenog naroda, ne može se cjepidlačiti i tvrditi da netko od nas sigurno vuče korijene ovih balkanskih starosjedilaca, jer se krv stoljećima miješala, no činjenica jest da toponimi i prezimena (planina Vlašić, Blanka Vlašić, Uvala Vlaška na Braču, Azem Vlasi...) govore o njihovoj prisutnosti na ovim prostorima iz vremena prije dolaska Slavena.
Vlasi su najmanja nacionalna manjina u Hrvatskoj. Žive na Ćićariji. U Istru su stigli u 14. stoljeću. Bavili su se ovčarstvom pa ih je posao iz Dalmacije prvo doveo na Krk, a onda i na naš najveći poluotok.
Za jedne su Vlasi, za druge Ćiribirci ili Ćići, a u Rumunjskoj ih, odakle su podrijetlom, drže svojima, pa ih se naziva još i Istrorumunjima. Zato ih, s vremena na vrijeme, znaju obići razne delegacije iz Rumunjske, no među samim Ćićima prema tome su podijeljenog mišljenja: dok jedni misle da je Rumunjska zaista njihova pradomovina, drugi ne vide u toj činjenici nikakve poveznice.
Na Ćićariju su, uz dozvolu Frankopana, naseljeni u većem broju iz sjeverne Dalmacije u 15. i početkom 16. stoljeća. Najviše ih je u mjestu Žejane. Selo se nalazi tridesetak kilometara zapadno od Opatije. Najčešća prezimena su Glavić, Jurman, Kovač, Uković, Doričić, Stambulić.
Ćići se služe jezikom koji je mješavina rumunjskog, hrvatskog i talijanskog. Ukupno je nešto manje od tisuću govornika, a broj im se svake godine smanjuje jer je dobar dio njih asimiliran pa se mlađi naraštaji više osjećaju Hrvatima nego Ćićima. Tako neminovno opada i broj onih koji govore ovim neobičnim jezikom koji je nastajao sasvim spontano, mimo institucija. Zanimljivo je da se Ćići iz susjednih sela ne služe istim, nego sličnim jezikom.
Zvončari
Vlaški i istrorumunjski govori se u Žejanama i mjestima oko Čepićkoga polja pod Učkom.
Prava postojbina Ćića zapravo je Transilvanija ili Vlaška. U Dalmaciji se sve stanovništvo koje se bavilo stočarstvom i kao takvo je bilo nomadsko nazivalo Vlajima. S vremenom su asimilirani ili su odselili dalje, prema Istri, gdje su u izolaciji Ćićarije do današnjih dana uspjeli sačuvati vlastiti identitet, o čemu je svojedobno snimljen dokumentarni film za National Geographic.
Nestanak ovog naroda "skrivili" su Slaveni i Osmanlije. Potonji su tjerali pred sobom Srbe i Hrvate čakavce, a oni bježali u Gradišće, preko mora, u Molise u zaleđu Pescare, ili na prostore današnje Slovačke, nedaleko od Bratislave.
Zbog ratova se i Ćići kreću prema sjeveru, pa su neko vrijeme proveli i na Velebitu.
Danas ih se poznaje po pokladnim običajima. Čuveni su kao zvončari odjeveni u bijele hlače, mornarske majice, ovčju kožu, a sve "garnirano" s tri zvona čije klepetanje tjera zimu.
Ćibirac je poznati hrvatski glazbenik Branko Črnac Tusta iz punk-sastava KUD "Idijoti".
Za sudjelovanje u komentarima je potrebna prijava, odnosno registracija ako još nemaš korisnički profil....