U mjestu Bhaluka u Bangladešu jedan je muškarac spaljen zbog toga što je – navodno – uvrijedio proroka Muhameda. Dipu Chandra Das, mladi hinduistički radnik u tvornici odjeće, čovjek koji je dijelio smještaj s drugim radnicima u unajmljenoj sobi, završio je kao leš na stablu uz autocestu Dhaka – Mymensingh, dok je rulja mobitelima snimala njegovo iskasapljeno tijelo u plamenu. Njegova smrt u jednoj noći prosinca 2025. postala je savršeni simbol svega onoga što znači živjeti u društvu u kojem je dovoljno da netko vikne “bogohulnik” – i više nitko nije siguran.
Noć kada je rulja preuzela zakon
Sve je počelo, kažu svjedoci, banalno: prepirka u tvornici, oštrija riječ, navodni komentar o poslaniku Muhamedu, koji nikad nije snimljen niti službeno potvrđen, ali se munjevito pretvorio u optužbu za bogohuljenje. U radničkim krugovima, u prostoru gdje se religijski identitet prepleće s klasnom frustracijom, “uvrede” na račun islama postale su savršen okidač – pa su neki kolege mladog čovjeka (koji se vjerski identificirao kao hinduist) izveli van, na ulicu, prepustivši ga masi koja se skupljala i tražila kažnjavanje. Policija će kasnije reći da su “bili blokirani gomilom” i da nisu mogli reagirati, iako se na snimci jasno vidi kako ga policija prati, a on plače, zapomaže...
Oko 21 sat, prema policijskim izvješćima, razjareni ljudi uhvatili su 27-godišnjeg Dasa te su ga premlatili drvenim kolcima i improviziranim oružjem dok nije prestao davati znakove života. Tada je uslijedio drugi čin – tijelo su vezali za stablo uz glavnu cestu, a netko je donio gorivo; plamen je progutao već mrtvo tijelo, dim se dizao iznad prometnice, promet je stao, a deseci telefona bilježili su prizor za društvene mreže. U nekim izvješćima spominje se da je tijelo kasnije ponovno povučeno na cestu i još jednom zapaljeno, kao da prvo spaljivanje nije bilo dovoljno.
Država između ‘novog Bangladeša‘ i stare mržnje
Ironija je da se sve zbiva u trenutku kad prijelazna vlada ekonomista i nobelovca Muhammada Yunusa javno obećava “novi Bangladeš” – pravedniji, demokratskiji, bez političkog nasilja. Sam Yunus izlazi s oštrom izjavom: “Nema mjesta za ovakvo nasilje u novom Bangladešu. Počinitelji ovoga gnusnog zločina neće biti pošteđeni.” Vlada poziva građane da se suprotstave svakom obliku linča, paljenja i zastrašivanja, naglašavajući da je riječ o “rubnim elementima” koji kompromitiraju zemlju u prijelomnom trenutku.
No dok politički vrh govori o “rubnim elementima”, stvarnost na terenu znatno je mračnija. Dipu Chandra Das nije ubijen u nekom udaljenom selu bez signala, nego usred prometnog čvora, u zemlji koja ima dugu povijest nasilja nad vjerskim manjinama – osobito hinduistima – svaki put kad politika uđe u novu fazu krize. I upravo tu je ključ: linč se dogodio nekoliko dana nakon smrti studenta i aktivista Sharifa Osmana Hadija, simbolične figure prošlogodišnjih prosvjeda, čije je ubojstvo zapalilo ulice Bangladeša.
Prosvjedi protiv nasilja države ubrzo su se pretvorili i u napade na medijske kuće – zapaljene su redakcije The Daily Stara i Prothom Aloa. U toj atmosferi, u kojoj se masa već naviknula na vatru, kamenje, nasilje, priča o “hinduistu koji je uvrijedio Poslanika” bila je samo iskra potrebna da frustracija promijeni smjer – od ljutnje na režim do nasilja prema manjini.
Reakcije iz Dhake, New Delhija i s društvenih mreža
Bangladeška prijelazna vlada objavila je priopćenje u kojem osuđuje linč i spaljivanje, naglašava da “nema svjedočanstva potkrijepljena dokazima” o stvarnom bogohuljenju i poziva da se zločin procesuira kao ubojstvo, a ne kao vjerski incident. No, i da je netko zaista i rekao nešto protiv proroka ili bilo koje vjerske figure, zaslužuje li to progon ili smrt? Policija izvještava da je otvorena istraga, identificirani su neki od navodnih napadača, a neki od osumnjičenih privedeni su pod optužbama za ubojstvo i sudjelovanje u nasilju.
No priča ne ostaje unutar granica Bangladeša. U New Delhiju, ispred bangladeškog veleposlanstva, organizira se prosvjed u kojem sudionici nose fotografije spaljenog tijela, traže zaštitu hinduske manjine u Bangladešu i optužuju vladu u Dhaki da je “previše mekana prema islamistima”. Indijska oporbena političarka Priyanka Gandhi naziva slučaj “krajnje uznemirujućim” i upozorava na to da se “njihova šutnja pretvara u ohrabrivanje nasilja nad manjinama”. Društvene mreže pune su hashtagova koji traže pravdu za Dasa, ali i onih koji njegovu smrt vide kao dokaz da “u novom Bangladešu nema mjesta za hinduiste”.
Istodobno, Bangladeš na međunarodnoj sceni pokušava poslati drugačiju sliku: da je riječ o izoliranom slučaju u zemlji koja je navodno raskrstila i s islamističkom politikom bivše premijerke Sheikh Hasine i s nacionalističkim autoritarizmom. No za obitelj Dipua Chandre Dasa, čije tijelo liječnici u Mymensinghu pregledavaju u nastojanju da barem formalno utvrde uzrok smrti, priče o “novom Bangladešu” zvuče kao prazna retorika – sin im je prvo usmrćen, zatim spaljen, a tek onda je službeno postao “slučaj”.
Kad optužba za ‘uvredu proroka‘ postane smrtonosna presuda
Tragična priča iz Bhaluke nije izolirani incident u širem azijskom kontekstu, nego dio obrasca koji se ponavlja svuda gdje je bogohuljenje pretvoreno u politički i emocionalni eksploziv. Pakistan je tu najpoznatiji primjer: zemlja u kojoj je dovoljno da netko nekoga optuži da je “uvrede proroka” napisao u poruci, izrekao u razgovoru ili da je navodno spalio stranicu iz Kurana – i linč je već na pragu.
Jedan od najpotresnijih slučajeva dogodio se 2014. u mjestu Kot Radha Kishan u Pakistanu, gdje su kršćanski bračni par, Shahzadu i Shamu Masih, optužili da su spalili stranice Kurana. Rulja ih je prvo pretukla, a zatim, u prizoru koji jezivo podsjeća na ono što se dogodilo u Bangladešu, bacila u peć ciglane i žive spalila. Kasnije se pokazalo da su optužbe bile lažne, a slučaj je izazvao međunarodni bijes; petorica napadača osuđena su na smrtnu kaznu, desetak ih je dobilo duge zatvorske kazne, a deseci su oslobođeni – što je ostavilo gorak okus nekažnjivosti.
U istoj zemlji, različita izvješća bilježe brojne slučajeve u kojima su ljudi linčovani, kamenovani ili spaljeni nakon optužbi za bogohuljenje, bez suda i bez dokaza. Analize Centra za istraživanje i sigurnosne studije (CRSS) pokazuju da su optužbe često povezane s osobnim osvetama, imovinskim sporovima ili unutarvjerskim obračunima, a ne isključivo s religijskom revnošću. U nekim slučajevima žrtve su bile čak i pripadnici islamističkih stranaka, što govori da je “uvreda proroka” moćna eskalacijska etiketa koja može pogoditi svakoga, čim se okrene raspoloženje u gomili. Netko vam se ne sviđa, izmislite da je uvrijedio proroka i eto smrtne kazne.
Zašto baš spaljivanje?
Spaljivanje tijela – kao u Bhaluki, kao u peći pakistanske ciglane – ima simboliku koja nadilazi samu smrt. Plamen briše tragove, uništava dokaze, pretvara ljudsko tijelo u apstraktni simbol “kazne”. U oba slučaja napadači su, prema policijskim i medijskim izvješćima, pokušavali istodobno uništiti tijelo i poslati poruku zajednici: “Tko vrijeđa sveto, završava u vatri.”
Vatra u tim kontekstima nije samo sredstvo ubojstva, nego i ritualizirani čin – svojevrstan pseudo‑egzekucijski teatar za rulju koja se okuplja, viče, snima, dijeli video, traži potvrdu vlastite “vjernosti” kroz sudjelovanje u nasilju. U vremenu društvenih mreža, svaka iskra postaje viralna: video spaljenog tijela hinduističkog radnika iz Bangladeša širi se WhatsAppom, Facebookom i X‑om, pretvara se u propagandu za ekstremiste, ali i u oružje za one koji već dugo tvrde da je manjina u toj zemlji pod opsadom.
Šira slika: politika, religija i šutnja institucija
I u Bangladešu i u Pakistanu zajednički je nazivnik – slabost institucija naspram ulice. Policija u Bhaluki priznaje da su “bili blokirani masom” i da je tijelo uspjela preuzeti tek kad je plamen već odradio svoje. U Pakistanu, u slučajevima poput ubojstva kršćanskog bračnog para, tek je ogroman međunarodni pritisak prisilio vlasti da barem neke napadače procesuiraju, dok je većina prošla nekažnjeno.
Bangladeška prijelazna vlada sada pokušava pokazati da se razlikuje od starih režima: najave “nema oprosta za počinitelje”, obećanja o vraćanju reda, pozivi građanima da odbace logiku linča. No pitanje ostaje: koliko daleko može ići država koja se sama bori s masovnim prosvjedima, političkim obračunima i ekonomskom krizom, a istodobno mora dokazati da može zaštititi manjine?
Za mnoge hinduiste u Bangladešu odgovor je jednostavan i gorak: sve dok je dovoljno da netko nekoga optuži da je “uvrede proroka” izgovorio u tvornici, dvorištu ili napisao na Facebooku – život vrijedi onoliko koliko traje do prvog povika gomile. Dipu Chandra Das postao je još jedno ime u dugom nizu onih koji nisu dočekali dan na sudu, jer je sud, sa svim pripadajućim institucijama, brutalno zamijenjen plamenom.
U zemlji koja se želi prikazati kao “novi Bangladeš” to je najgori mogući znak: da je linč i dalje brži od pravde, a vatra i dalje jača od zakona.
Za sudjelovanje u komentarima je potrebna prijava, odnosno registracija ako još nemaš korisnički profil....