Tijekom dugih desetljeća ideja da Europska unija može razviti potencijal za vlastito nuklearno odvraćanje bila je tabu, politički eksplozivna i dipomatski opasna tema. No, kako se geopolitičko okruženje nakon rata u Ukrajini počelo ubrzano mijenjati, a sigurnosna jamstva SAD-a, koja su se nekad podrazumijevala, s Trumpovim su povratkom postajala sve relativnija, i do jučer nemoguće postajalo je moguće. Za europske političke kreatore dilema mora li Europa konačno razviti svoju vlastitu neovisnu nuklearnu silu kako bi spriječila potencijalnu agresiju na kontinent i odvraćala neprijatelje odnedavno više nije pitanje.
Francuska i Ujedinjeno Kraljevstvo, dvije europske nuklearne države, napravile su povijesni iskorak u tom smjeru. Prošli su četvrtak dogovorile uspostavu zajedničkog nuklearnog štita i koordinaciju svojih atomskih arsenala kao odgovor na prijetnje kontinentu. Odluka dolazi kao dio niza obrambenih sporazuma koje su potpisali francuski predsjednik Emmanuel Macron i britanski premijer Keir Starmer. No, iako se sporazumom predviđa produbljivanje nuklearne koordinacije, kao i bliska suradnja u nuklearnim istraživanjima između Francuske i Velike Britanije, dokument daje do znanja da se atomski arsenali dviju zemalja ipak neće spojiti, odnosno u potpunosti integrirati.
"Odvraćanje dviju zemalja je neovisno, uz mogućnost koordinacije", navela je britanska vlada u priopćenju. Pojasnili su kako je ideja postići primarno političku, a ne odmah i operativnu integraciju dviju nuklearnih sila. Iako tekst novog sporazuma nije javno objavljen, britanska je vlada poručila da on propisuje kako "ne postoji nijedna ekstremna prijetnja Europi koja ne bi izazvala zajednički nuklearni odgovor dviju nacija".
Potez dolazi usred turbulentnog i promjenjivog okruženja u kojem se bruxelleski čelnici bore za to da se samostalno naoružaju i smanje ovisnost o Washingtonu kao jamcu sigurnosti.
Premda Velika Britanija nominalno nije dio EU-a, proeuropska politika aktualne laburističke vlade operativno nadilazi sve izolacionističke efekte Brexita, naročito kad je u pitanju europsko djelovanje unutar proukrajinske tzv. koalicije voljnih.
Produbljivanje britanskih veza s Francuskom, drugom najvećom vojnom silom NATO-a, gradi dodatnu protutežu ruskoj agresiji i američkim zaokretima prema Indokini i Pacifiku. Pojam "europskog odvraćanja", čini se, postaje opipljiva stvarnost: "nuklearni pakt" dviju zemalja najbliža je točka do koje je kontinent došao težeći takvoj strateškoj sposobnosti, zasad barem na papiru.
Temelj partnerstva Ujedinjenog Kraljevstva i Francuske je njihova nuklearna koordinacija u sklopu programa Lancaster House 2.0. Uz održavanje neovisnih arsenala, dvije su nacije stvorile mješovitu skupinu za upravljanje nuklearnim oružjem kako bi uskladile svoje politike i kapacitete.
To nije samo puka simbolika, nego jasno signalizira jedinstveni stav odvraćanja protivnika, smanjujući rizik od eskalacije u krizama poput ukrajinske. Investitori bi trebali posebno obratiti pozornost na definiranu suradnju dviju država u području nuklearnih istraživanja i tehnologije, a koja uključuje i napore u naprednom razvoju reaktora.
EDF, francuski državni energetski div, ključni je igrač u ovom dogovoru, s udjelom od 12,5 posto u britanskom nuklearnom projektu Sizewell C. Projekt je potkrijepljen jamstvom od šest milijardi eura, te je deklariran kao "primjer prekogranične energetske otpornosti".
Posjet francuskog predsjednika Londonu potaknuo je, međutim, i cijeli niz drugih vojnih sporazuma, uključujući zajednički razvoj nove krstareće rakete koja će zamijeniti Storm Shadow/SCALP, kao i suradnju na razvoju naprednog oružja protiv dronova. Tu je i zajednički razvoj sljedeće generacije raketa zrak-zrak izvan vizualnog dometa.
Modernizirana verzija ugovora iz Lancaster Housea uključuje i integraciju britansko-francuskih operativnih snaga u novim područjima poput svemira, kibernetičkog prostora i umjetne inteligencije. Svi ovi sporazumi odražavaju širu europsku strategiju kojoj je zajednički nazivnik strateška autonomija.
Savez između Ujedinjenoga Kraljevstva i Francuske više je od bilateralnog sporazuma – to je jasan nacrt za Europu koja se može sama braniti, opskrbljivati energijom i inovirati obrambene i sigurnosne tehnologije pod vlastitim uvjetima.
Posljednja faza ovog puta najmanje je lišena brojnih manjkavosti i izazova. No svijet se nepovratno mijenja i tihi europski savez odlučio je više ne biti previše tih. Sporazumi o obrambenoj i nuklearnoj suradnji između Ujedinjenog Kraljevstva i Francuske znače duboko preslagivanje europskih strateških snaga u barem tri aspekta: oni su strateški pokušaj smanjenja europske ovisnosti o SAD-u, jasno suprotstavljanje ruskoj agresiji i istodobno stvaranje zasebnog europskog sigurnosnog identiteta.
Prijeteće sigurnosno okruženje u kojem se Europa nalazi potaknulo je značajnu promjenu u razmišljanju čelnika diljem Staroga kontinenta. Emmanuel Macron posebno se istaknuo kao zagovornik veće i brže europske integracije.
Nekoliko je puta od ruske invazije na Ukrajinu iznosio ideju o proširenju francuskog nuklearnog kišobrana na ostatak kontinenta, no s ne baš unisonim odjekom. Ujedinjeno Kraljevstvo, sa svoje strane, pronašlo je novi jezik s europskim prijestolnicama otkako se na vlast u Londonu vratila proeuropskija Laburistička stranka.
Za sudjelovanje u komentarima je potrebna prijava, odnosno registracija ako još nemaš korisnički profil....