Hercegovački franjevac javio se iz Jeruzalema: ‘Odlučio sam, ostajem ovdje... Molite za one koji čine zlo‘

Fra Željko Barbarić, franjevac rodom iz Širokog Brijega koji trenutno djeluje u Jeruzalemu, oglasio se na društvenim mrežama povodom nove eskalacije sukoba na Bliskom istoku. U emotivnoj objavi opisao je svakodnevicu u ratnim okolnostima, ali i podsjetio na trenutke dobrote i solidarnosti koji, kako kaže, ipak prevladavaju i u najtežim vremenima.

"Rat je naporan, težak, stravičan i dosadan. Zlo je uporno. Nažalost. I opet je počeo neki novi rat", napisao je Barbarić, dodavši da je prestao brojati koliko je sukoba izbilo na tom prostoru otkako je stigao u Jeruzalem.

Unatoč dramatičnoj situaciji, ističe da želi govoriti i o dobrim stvarima koje je doživio posljednjih dana. Prisjetio se trenutaka kada se, na početku eskalacije, našao u zračnoj luci Ben Gurion, gdje su ljudi u skloništima tražili poznata lica i jedni drugima pružali podršku dok su se u pozadini čule sirene i detonacije.

"Tu su Petra, Anita, fra Gianfranco i još nekoliko ljudi koje poznajem. Susresti poznatu osobu i zagrliti tu osobu u ovakvim okolnostima u jednom skloništu dok sviraju sirene i čuju se detonacije… Možete i sami zaključiti koliko to znači…

Zovem Claire, prijateljicu koju poznajem iz Jeruzalema. Do tog trenutka nismo uopće razmijenili brojeve. Čujemo se preko Instagrama. Trebam žensku odjeću za prijateljice koje su ostale bez prtljage u ovom metežu. U roku od sat vremena ona je tu s punim koferom stvari, bez obzira na ratno stanje, uzbune i ograničeno kretanje. Idući dan nas pozivaju na ručak u svoj dom. Nosim neku rakiju iz Hrvatske koju sam sačuvao kao uzvratni dar. Ljubav te obitelji, otvoren dom i njihovo srce me podsjećaju zašto sam ovdje…

Sretnem Matheosa. On je pravoslavni monah i svećenik. Iako smo u strogoj procesiji ispred crkve, i on i ja iskačemo iz procesije i dajemo bratski i prijateljski zagrljaj jedan drugome. Prolaznici slikaju i čude se. Navikli su slušati vodiče i priče da se mi katolici i oni pravoslavci samo tučemo i nešto svađamo. Sretnem ga u supermarketu pored mog samostana nekoliko dana kasnije. Završimo na korizmenoj kavi kod nas uz potvrdu onoga što već znamo. Mi ostajemo tu. On govori da je primio nekoliko Rumunja kod sebe u sobu jer nemaju gdje biti… Oni se čude da im on neće ništa naplatiti…

Zovem Davida. Treba mi soba u hotelu za prijatelje koji su zaglavili tu. Nije važno vrijeme, jer je već bilo poprilično kasno. Može. Soba ih čeka. Kako se zovu…

Dovedem nekoliko prijatelja na večeru u Casa Novu, naš franjevački gostinjac. Fra Ibrahim samo kimne glavom i veli da je sve u redu. Nema problema.

Sestra Rosita vodi smještaj za hodočasnike. Dosta ih mora ostati nepredviđeno duže. Veli da se ne naplaćuje nikome nijedan dan koji moraju ostati viška. Dijelimo ono što imamo. Hrana, piće, informacije, domaća rakija, novac…

Između dvije uzbune sjedimo na kavi kod Jacka, legende starog Jeruzalema. Više se i ne trudim naručivati nešto. Već namiguje sinu, a on odmah donosi dupli espresso. Smijemo se, što od dragosti, što od muke.

Srećem Abu Seira… Zapravo, zavirujem u njegovu slastičarnicu i vidim da je unutra duboko u kuhinji, a sve ostalo je zatvoreno. Izlazi on, jer je i on ugledao mene. Ratni zagrljaj. Jesi dobro? Jesi ti dobro?

Zovem salezijanca Josipa i rješavamo stvari u hodu. Zovem fra Sandra u Betlehem i prikupljamo informacije i odrađujemo ono što treba raditi ovih dana. Zovem fra Sinišu i gledamo što možemo učiniti za ljude koji su zapeli ovdje. Bogu hvala, jedino što nam nedostaje je mlijeko. A i to zbog toga što smo mislili u ponedjeljak ići u kupovinu. Malo nas je rat poremetio. Sestre u kuhinji uskaču za sve što treba, jer naši radnici ne mogu dolaziti na posao ovih dana.

Susreće me fra Peter i veli da je skužio da me nema ovih dana puno u samostanu i da se previše brinem. Daje mi dvije kubanke i veli da se malo opustim kad uhvatim vremena.

Dragi ljudi odlaze na put. Izvlačenje iz nesigurnog područja. Zagrljaj na kraju. Suza. Riječi blagoslova. Riječi blizine…

Odlazim jutros u Sveti Grob. Pusto je. Na putu tamo opet čujem sirene i detonacije u daljini. Tražim oltar na kojem bih mogao proslaviti svetu Misu. U Tvoje ruke, Gospodine… U Tvoje ruke, Šefe, stavljam i sebe i sve ljude… Bez Tebe, džaba mi se trudit i sekirat…

Tolike poruke i pozivi samo pristižu u ovakvim trenucima. Ljudi nude pomoć i pitaju treba li mi/nam išta. Zahvalan na tolikim ljudima koji su u mom srcu, a izgleda da sam i ja u njihovom. Strepe za mene ovamo. I žao mi je svih vas koji se brinete za mene… Ja sam odlučio ostati ovdje i dalje.

Hvala na svakoj molitvi. Ipak, molim vas da malo preusmjerite svoje molitve ili barem dio tih molitava. Ja sam dobro i svi oko mene su dobro. Ali ima ljudi koji su izgubili sve. Ima ljudi koji krvare, ranjeni su, nemaju što pojesti i nemaju više krova nad glavom. Ima ljudi koji žive u strahu od sljedećeg bombardiranja i raketiranja, od sljedeće uzbune i sakrivanja u sklonište (ako ga imaju – ja ga baš i nemam). Ima i zlih ljudi koji namjerno čine zlo. Molite i za njih. Za njih najviše…", napisao je fra Željko Barbarić.