Puno prije nego što su uopće započeli mirovni pregovori SAD-a s Iranom u Islamabadu, zakazani za petak, američki predsjednik Donald Trump predstavio je dvotjedni sporazum o prekidu vatre s Teheranom kao svoju grandioznu pobjedu. Opisao je to kao da je riječ o ulasku u Hitlerov Berlin nakon prethodne uspješne invazije na Normandiju, a što je trijumfalno ostvario s tek nekoliko histeričnih prijetnji općim uništenjem.
Trumpa analitičari odavno nazivaju influencerom zalutalim u svjetsku politiku, pa dojam pobjede koja se zasniva isključivo na pozerskim lažima spada u njegov temeljni radni alat. No, svakome razumnome već je jasno da je ono što je narančasti silnik dosad postigao u Iranu isključivo Pirova pobjeda. Jedino donekle opipljivo postignuće Washingtona je ponovno otvaranje Hormuza, pomorskog prolaza koji, doduše, uopće nije ni bio zatvoren prije početka njihove apsurdne ofenzive. Najava otvaranja tjesnaca odmah je relaksirala stanje na tržištima nafte, makar Iran svojim najavama kako će nastaviti naplaćivati pomorski promet tim prolazom može u hipu lako poništiti svaki daljnji napredak.
Sve drugo, međutim, što je Trump dosad učinio svojim obrušavanjem na Islamsku Republiku može se rutinski ocijeniti političkom i vojnom katastrofom. Tim je činom neoprostivo ponizio i ugrozio sve tradicionalne američke saveznike u regiji, osim Netanyahua, te produbio dubok partnerski raskol s većinom europskih država.
Kao nijedan svoj prethodnik u Bijeloj kući u posljednjih stotinjak godina, narušio je gotovo pa nepopravljivo međunarodni ugled i imidž SAD-a, iscrpio goleme zalihe američkog streljiva i raketa, te okrenuo javno mnijenje i u zemlji i izvan nje protiv sebe do te mjere da ga većina svijeta sada smatra modernim Belzebubom, globalnom Sotonom br. 1. O smjeni čitavoga ešalona najboljih generala iz najužega vojnog vodstva SAD-a da se i ne govori: već iz satelita je očito kako se Trumpova MAGA rutinski obračunala sa svima koji su se na temelju razuma i vojne znanosti suprotstavljali gazdinim somnambulnim vizijama sulude misije u Iranu.
U svojoj objavi na društvenim mrežama Trump proglašenje primirja, odnosno stanku u neprijateljstvima s Iranom, predstavlja kao gotovo pa svoju privatnu uslugu pakistanskim mirovnim posrednicima, s obzirom na to da su ga samo dva sata dijelila od naredbe masovnog napada na iransku civilnu infrastrukturu. Proglasio je to svojim "činom velikodušnosti", kao da je Zeus ili kakvo drugo vrhovno božanstvo, jer – kako je napisao na društvenim mrežama – "već sam više nego ispunio sve svoje vojne ciljeve i jako sam daleko od postizanja konačnog sporazuma o dugoročnom miru". Grandioznost u njegovu stilu ovdje, kao i obično, služi samo kamufliranju teške mizerije u djelima i svemirskoj udaljenosti od postizanja konačnog cilja.
Sve, naime, sugerira kako će Teheran iz ovoga rata izaći znatno jači nego što je bio prije njega, makar je u međuvremenu pretrpio golemu štetu na infrastrukturi i ostao bez većega dijela svojega vodstva. Razgovori u petak u Islamabadu, a što je i sam Trump otvoreno priznao, bit će utemeljeni na mirovnome planu Islamske Republike, a ne na protuprijedlogu Sjedinjenih Država od 15 točaka. Također nije najjasnije ni pod kojim će uvjetima Iran otvoriti Hormuški tjesnac za pomorski promet: sve su jasnije naznake kako će u mirovni sporazum uglaviti svoje pravo trajne naplate tog puta. Kakvi će biti efekti tog potencijalnog čina na cijene nafte i generiranje globalne ekonomske krize? Očito trajni.
Teheran, k tome, u primirje s Trumpom ulazi sa svim svojim obogaćenim uranom pod zemljom. Usprkos grandioznim najavama njihova izvlačenja i okupljanja američkih marinaca u regiji u tu svrhu, zalihe materijala koji se relativno brzo može prilagoditi izradi nuklearnih bojnih glava ostale su im posve netaknute. A sumnje da će uskoro i biti primijenjene u tu svrhu više gotovo i da nema, budući da im svojedobno odustajanje od nuklearnog programa nije nagrađeno ničim doli mučkim bombardiranjem. Represivni i fanatični režim u Teheranu ostaje na vlasti i još čvršće kontrolira zemlju, te se još brutalnije obračunava sa svim neistomišljenicima (vješanja disidenata i prosvjednika usred rata postala su još masovnija).
Unatoč Trumpovim razmetanjima da je u Iranu došlo do velikog obrata situacije, tamošnja sposobnost nanošenja štete neprijatelju demonstrirana je i nedavnim rušenjem borbenog zrakoplova F-16, što je prisililo Pentagon da pokrene rizičnu misiju spašavanja u kojoj je sudjelovalo 155 zrakoplova i nekoliko stotina vojnog osoblja. A u toj operaciji Sjedinjene Države izgubile su još nekoliko zrakoplova i najmanje dva helikoptera, vrijednih stotine milijuna dolara.
Više je nego očigledno kako su Sjedinjene Države u Iranu već platile vrlo visoku cijenu za rat koji su same odabrale, a koji baš nikome u svijetu nije bio po volji osim Netanyahuu i njegovim sebičnim interesima, te donekle Vladimiru Putinu. Činjenica da izraelski dužnosnici otvoreno očajavaju zbog aktualnog dogovora o primirju, te jednostrano tvrde da se ono ne odnosi na Libanon kako bi tamo mogli nesmetano nastaviti provoditi svoju politiku etničkoga čišćenja, dovoljno govori sama za sebe.
Odluka o napadu na Iran suprotstavila je, s druge strane, službeni Washington njegovim tradicionalnim zapadnim saveznicima. U Europi su gotovo svi NATO-ovi partneri SAD-a rutinski odbili ustupiti svoje baze i zračni prostor za korištenje u ratu protiv Irana, pa i sudjelovati u koaliciji za prisilno otvaranje Hormuškog tjesnaca. Trumpova mahnitost u Iranu samo je oživila europska sjećanja na njegove nedavne želje za okupacijom Grenlanda. Trump se zbog uskrate lojalnosti već u nekoliko navrata žestoko obrušio na europske države, pa se čak i pokušao otvoreno izrugivati kafanskim dosjetkama s francuskim predsjednikom. Europa zbog svega ni sad nije impresionirana njegovim velikim objavama pobjede i najavama mira: španjolski premijer Pedro Sanchez kazao je u svojoj objavi na društvenim mrežama kako ovo trenutačno olakšanje ne smije nikoga natjerati da zaboravi kaos, razaranje i izgubljene živote. "Španjolska vlada neće pljeskati onima koji su zapalili svijet samo zato što su se sad pojavili s kantom vode. Potrebni su nam diplomacija, međunarodno pravo i MIR", napisao je Sanchez.
Američki odnosi s njihovim azijskim saveznicima također su jako patili zbog neuravnoteženog Trumpa. Japanska premijerka Sanae Takaichi otrpjela je neukusnu šalu republikanskog predsjednika o japanskom napadu na Pearl Harbor nakon posjeta Bijeloj kući i logičnih pitanja koja je tamo postavila. Južna Koreja s uznemirenošću prati ne samo Trumpove pritužbe na nedostatak suradnje u Hormuškom tjesnacu, nego i uklanjanje sustava protuzračne obrane THAAD sa svojeg teritorija – sustava koji je Seoul koštao diplomatske krize i višemilijunskog trgovinskog bojkota od strane Kine. Vojno raspoređivanje SAD-a u Perzijskom zaljevu preusmjerilo je i brojnu drugu vojnu imovinu – brodove, vojnike, streljivo – s Pacifika u ovu regiju, ostavljajući savezničke bokove ranjivima. General Dan Caine upozorio je na sastancima nacionalne sigurnosti Bijele kuće kako je u Iranu korišteno "daleko više streljiva i presretača protuzračne obrane nego što ih zemlja može nadoknaditi još godinama".
Zadnje, ali nipošto najmanje bitno: cijelo globalno gospodarstvo pretrpjelo je zbog Trumpove iranske avanture težak udarac. Uslijed njega se ni vodeća svjetska sila, unatoč Trumpovu hvalisanju da je iz svega izašla neozlijeđena, neće nimalo dobro provesti. Cijena benzina u Sjedinjenim Državama premašila je već četiri dolara po galonu, a što je psihološka barijera koju je teško prebroditi bez dubokih ekonomskih posljedica. Gotovo 70 posto američkih građana u anketama iskazuje upravo udar na svoje novčanike najgorom posljedicom rata u Iranu. I sam Trump je upravo zbog toga nedavno javno priznao nepopularnost rata među svojim biračima: Amerikanci bi, kazao je, željeli da se vratimo kući.
No, sve što se može platiti novcem nije skupo – kaže stara poslovica. Definitivno najviša cijena koju će Sjedinjene Države morati platiti za ovaj nepotrebni rat tek im dolazi na stol, a tiče se potpunog sloma njihova međunarodnog autoriteta i kakvog-takvog dosadašnjeg imidža pravedničke sile. Spoznaja da je vlada u Washingtonu spremna počiniti flagrantne ratne zločine, poput masovnih ubojstava iranskih učenika po školama i fakultetima, a njezin predsjednik pritom hladno izjaviti kako "uopće nije zabrinut", pratit će ih još dugo vremena.
A Trumpova zastrašujuća poruka na društvenim mrežama u utorak u kojoj je za nekoliko sati naviještao "umiranje cijele jedne civilizacije" – a zapravo javno prijetio općim istrebljenjem države od čak 91 milijun ljudi – nešto je što se vjerojatno nikad neće zaboraviti. Baš kao ni generalna krivnja nacije koja je čak dvaput na izborima dala svoje povjerenje i toliku silnu moć jednom osvjedočenom monstrumu, živoj emanaciji modernoga političkog zla.
Za sudjelovanje u komentarima je potrebna prijava, odnosno registracija ako još nemaš korisnički profil....