Poljski ministar vanjskih poslova Radosław Sikorski u novom intervjuu za njemački tjednik Der Spiegel tvrdi da se težište moći u Europskoj uniji pomiče prema istoku i da Poljska želi postati ključni suarhitekt europske politike. U razgovoru koji se već danima dijeli na društvenim mrežama, Sikorski istodobno relativizira dosadašnju dominaciju Berlina i Pariza i naglašava ambiciju Varšave da "predstavlja interese naše polovice Europe".
U intervjuu Sikorski podsjeća da se sigurnosna slika kontinenta radikalno promijenila ruskom agresijom na Ukrajinu, ali i nepredvidivom politikom Washingtona pod Donaldom Trumpom. Prema njegovim riječima, Europa više ne može računati na to da će Sjedinjene Države same garantirati europsku sigurnost, nego mora "uzeti sudbinu u svoje ruke". Poljska se tu, naglašava, pokušava nametnuti kao zemlja koja već godinama sustavno ulaže u obranu i koja je spremna povući druge sa sobom.
Ključna i najcitiranija rečenica intervjua glasi: "Danas Poljska ima više tenkova nego Njemačka, Francuska i Ujedinjeno Kraljevstvo zajedno – a ta će se prednost u nadolazećim godinama samo povećavati." Tom tvrdnjom Sikorski želi ilustrirati koliko je brzo poljska vojska rasla u odnosu na zapadnoeuropske sile koje su desetljećima uživale "dividendu mira" i rezale vojne proračune. Poljska je, podsjeća, već godinama na razini izdvajanja 2 posto BDP‑a za obranu, a 2024. i 2025. penje se i prema 4, pa čak 4,7 posto BDP‑a, što je apsolutni vrh u EU‑u.
Kada se njegova izjava usporedi s dostupnim statistikama, slika je nijansiranija. Neovisne analize i vojne baze podataka slažu se da je Poljska u posljednjih nekoliko godina naručila stotine južnokorejskih tenkova K2 Black Panther, američkih Abramsa i moderniziranih Leoparda, te da će do 2030. imati više od 1100 tenkova – osjetno više od planiranih flota Njemačke, Francuske, Ujedinjene Kraljevine i Italije zajedno. No većina tih isporuka još je u tijeku, pa je preciznije reći da će, ako ugovori budu ispunjeni, Poljska u sljedećem desetljeću prestići zapadne saveznike, a ne nužno da ih je već danas kvantitativno nadmašila.
Sikorski pritom ide i korak dalje, tvrdeći da "Njemačka i Francuska zajedno danas predstavljaju premalo da bi vodile Europu" te da "čak ni zajedno nemaju blokirajuću manjinu" u institucijama EU‑a. Time podsjeća na pravila glasanja u Vijeću EU‑a, gdje odluke kvalificiranom većinom traže 55 posto država članica koje predstavljaju najmanje 65 posto stanovništva Unije. Njemačka i Francuska, iako najveće članice, više ne mogu same zaustaviti odluke kao nekoć, jer je proširenjem na istok narastao broj srednjo‑ i istočnoeuropskih država koje zajedno čine novu političku težinu. Poljska, kao daleko najveća od država koje su ušle 2004., želi se pozicionirati kao glas tog bloka.
Upravo tu Sikorski poseže za metaforom koju je svojedobno koristio papa Ivan Pavao II.: "Europa mora disati s dva plućna krila — zapadnim i istočnim." U njegovoj interpretaciji, zapadno "plućno krilo" čine etablirane sile poput Njemačke i Francuske, dok istočno predstavljaju Poljska i njezini susjedi koji su najizloženiji ruskoj prijetnji i stoga najmotiviraniji za jačanje obrane. Varšava, kaže, želi "predstavljati interese našeg dijela Europe" i u tom smislu podržava ideju formata E5 – neformalne platforme u kojoj bi se oko ključnih pitanja sigurnosti i vanjske politike dogovarale četiri najveće članice EU‑a (Njemačka, Francuska, Italija i Poljska) zajedno s Ujedinjenim Kraljevstvom.
Sikorskijeve poruke ne mogu se čitati izvan šireg konteksta poljsko‑njemačkih odnosa. U razgovoru za Der Spiegel priznaje da su odnosi nakon smjene nacionalno‑konzervativne vlasti u Varšavi 2023. vidljivo popravljeni, jer nova vlada Donalda Tuska više ne vodi politiku stalnog sukoba s Berlinom. Ipak, ostaju otvorena teška pitanja poput ratne odštete za zločine nacističke Njemačke, memorijalne politike i sigurnosne suradnje na Baltiku. Sikorski navodi da Tuskova vlada priznaje rezultate Potsdamske konferencije, ali ističe da Poljska de facto nikada nije dobila reparacije koje su joj pripale preko Sovjetskog Saveza, te zagovara dodatne geste i odštete za još žive žrtve.
Intervju pokazuje i koliko je poljska politika opterećena sigurnosnim izazovima u regiji. Sikorski navodi primjer Kalinjingradske oblasti, iz koje ruske balističke rakete mogu doseći Berlin, te hvali njemačke Patriot baterije raspoređene u Poljskoj kao konkretan dokaz partnerstva. Istodobno upozorava na hibridne napade i sabotaže za koje optužuje Rusiju – od pokušaja diverzija na željeznici do kampanja kojima se, preko napada na ukrajinske izbjeglice, pokušava okrenuti poljsko javno mnijenje protiv pomoći Kijevu.
U završnim dijelovima razgovora Sikorski se vraća ključnoj tezi: budućnost europske sigurnosti ovisit će o sposobnosti EU‑a da zadrži jedinstvo i istodobno ozbiljno ulaže u obranu. "Mi plaćamo za naoružavanje Ukrajine i za samo postojanje ukrajinske države, stoga imamo pravo tražiti da se naši interesi uzmu u obzir u mirovnom rješenju", poručuje, jasno dajući do znanja da vidi Europu – a osobito Poljsku – kao glavnog jamca ukrajinske opstojnosti.
Sikorskijev intervju tako kombinira realnu promjenu odnosa snaga – rast poljske ekonomije među dvadeset najvećih u svijetu, značajno povećanje vojnih izdataka i masivnu modernizaciju oružanih snaga – s političkim naglašavanjem koje ponekad prelazi granicu stroge statistike, kao u slučaju tvrdnje o tenkovima. No upravo u tom preuveličavanju vidi se ambicija nove Varšave: predstaviti Poljsku ne više kao perifernog "novog člana" Unije, nego kao ravnopravnog aktera koji zajedno s Njemačkom, Francuskom i drugim velikim državama želi diktirati tempo europske sigurnosne i vanjske politike.
Za sudjelovanje u komentarima je potrebna prijava, odnosno registracija ako još nemaš korisnički profil....