Iransko pravosuđe objesilo ‘neposlušnog‘ tinejdžera hrvača, vješala su stavili na trg da svi gledaju čin krvnika

Iransko pravosuđe jutros je napravilo još jedan krvavi rez u vlastitoj budućnosti. Nakon siječanjske presude, za koju su strane organizacije tražile da se povuče, danas je ipak na vješala poslan 19‑godišnji hrvač Saleh Mohammadi, jedan od najboljih mladića svoje generacije, ali i dijete režima koji ga je odmalena gurao na sportska postolja – da bi ga na kraju hladnokrvno žrtvovao. U istoj zori smaknuti su i Mehdi Ghasemi te Saeed Davoudi, pod navodnom optužbom da su sudjelovali u prosvjedima protiv režima te u vođenju rata protiv Alaha. Štoviše, spominje se da su sudjelovali i u navodnom napadu na dvojicu sigurnosnih agenata/policajaca tijekom prosvjeda 8. siječnja 2026. godine. Vijest je potvrdio  Iran Wire, Jerusalem post, kao i Washington examiner. 

Iransko pravosuđe tvrdi i da je hrvač navodno počinio ubojstvo. No ne postoji vjerodostojan dokaz da je on doista ubio policajca; postoje samo "dokazi" da je režim tvrdio da jest. I sud u Qomu osudio ga je na smrt vješanjem. Presuda se oslanjala prvenstveno na njegova „priznanja” tijekom istrage i navodne iskaze svjedoka, ali detalji tih iskaza javnosti nisu transparentno predočeni.

Iran Human Rights, Amnesty i druge organizacije navode da je Saleh izjavio kako su „priznanja” iznuđena pod mučenjem i prijetnjama, što je sud ignorirao. Prema istim izvorima, nije imao adekvatan odvjetnički pristup, suđenje je bilo ubrzano, a postupak „nema veze s pravednim suđenjem”.

U jednom izvješću stoji da snimke nadzornih kamera ne potvrđuju da je on uopće bio na mjestu događaja, a ipak je optužen kao neposredni počinitelj smrtonosnog uboda.

Taj „neprijatelj naroda” rođen je 11. ožujka 2007. godine. U rujnu 2024., u ruskom Krasnojarsku, osvojio je broncu na uglednom Saytiyev International Cupu, nastupajući u dresu iranske reprezentacije u slobodnom hrvanju. Bio je ponos trenera, klubova i saveza, dijete koje se državi pokazivalo kao dokaz da se sustav „brine o talentima”. Njegove fotografije s medaljom kružile su društvenim mrežama; skromni dječački osmijeh i pogled koji kao da je još uvijek više vjerovao u budućnost nego u sadašnjost.

Taj isti sustav koji ga je slavio kao sportsku nadu kasnije ga je hladno poslao u smrt. Kako to već biva u političkim procesima, previše je pitanja, a premalo odgovora. Njegovi su odvjetnici i obitelj tvrdili da ima alibi, da postoje svjedoci koji potvrđuju da nije bio na mjestu zločina. Priče iz zatvora govore o satima ispitivanja, o priznanjima koja su nastajala u sjeni prijetnji i batina, o mladiću koji je iz hrvačkog klinča prebačen u kavez represivnog aparata. U državi u kojoj je presuda često tek politička poruka, istina više nije važna – važno je da netko visi.

Svijet je, barem na trenutak, reagirao. Organizacije za ljudska prava upozoravale su na to da se radi o gruboj zloupotrebi pravosuđa, o još jednom primjeru u kojem iranski režim koristi smrtne kazne kao sredstvo zastrašivanja. Sportske zajednice, od lokalnih klubova do međunarodnih udruga, prozvale su vlasti i tražile obustavu egzekucije. Diplomatske note i medijski apeli stizali su prekasno – kad režim odluči da mu treba žrtveni jarac, proces se odvija brzinom koja nema veze s logikom pravne države. Saleh je tako postao još jedno ime u dugačkom nizu mladih ljudi koji su, umjesto da u dresu zastupaju svoju zemlju, pretvoreni u upozorenje svima koji bi se usudili dići glas.

Najstrašnije je u cijeloj priči to što režim upravo u takvim mladim ljudima udara na samu bit društva. Mladi sportaš, s međunarodnom karijerom ispred sebe, trebao je biti simbol onoga što Iran može ponuditi svijetu: talent, disciplinu, strast, natjecateljski duh. Umjesto toga, vlast je od njega napravila simbol straha. Poruka je jasna: nitko nije zaštićen. Nisu sigurni ni oni koje država godinama prezentira kao svoje „najbolje sinove”, reprezentativce, medaljaše, ponos nacije. Ako se njih može slomiti – bilo na ulici bilo u sudnici – što tek čeka anonimne mladiće bez medalja i bez medijske pažnje?

Salehova biografija, koja je trebala započeti poglavljima o usponima na sportske vrhove, završava kao mračna kronika državne moći nad pojedincem. Taj 19‑godišnji hrvač, koji je u Krasnojarsku osvojio broncu, sada je još jedno ime koje će aktivisti spominjati uz Navida Afkarija i druge smaknute sportaše. Navijači i kolege diljem svijeta već crtaju njegove likove na transparentima, objavljuju crno‑bijele fotografije, dijele priče o nepravdi. U sportskom svijetu, koji često voli tvrditi da je „iznad politike”, Salehov slučaj brutalno podsjeća na to da je sport itekako politiziran – i da režimi koriste tijela sportaša i kao reklamu i kao žrtvu.

Generacija mladih Iranaca odrasta gledajući kako oni najtalentiraniji, najhrabriji, najvidljiviji nestaju – u zatvorima, na tajnim suđenjima, na stratištima koja službena propaganda prikazuje kao „vrhunac pravde”. Neka od te djece sigurno su gledala Salehove mečeve, pratila njegove rezultate, učila prve hrvačke korake sanjajući da i sama jednom stanu na postolje. Danas gledaju kako država istog tog uzora okreće u upozorenje. Kako u takvom društvu govoriti o napretku, o pomirenju, o vjeri u institucije?

Na kraju ostaje gorak dojam da se svijet prečesto miri s ovakvim tragedijama. Nekoliko dana zgražanja, par stotina objava pod hashtagom, nekoliko priopćenja međunarodnih organizacija – i život ide dalje. Ali za Saleha Mohammadija život je nasilno zaustavljen u dobi kada bi u normalnoj zemlji tek izlazio iz juniora u seniorski rang, kada bi planirao sljedeća natjecanja, možda i sanjao Olimpijske igre. Njegova priča ne smije ostati tek statistika u izvještajima o kršenju ljudskih prava. Ako išta, mora nas prisiliti da se zapitamo: u kakvom to svijetu živimo kada je medalja na međunarodnom turniru manje važna od poslušnosti režimu – i kada mladi sportaš može preko noći postati samo još jedan broj u crnoj statistici smaknuća?