Donald Trump danas je suočen s najdubljom krizom svoga trećeg mandata: rat protiv Irana izmiče kontroli, politička i ekonomska cijena su eksplodirale, a sam predsjednik istodobno traži izlaz – i način da ga proda kao uvjerljivu pobjedu.
Treći tjedan rata: trijumfalni spotovi i hladan tuš anketa
U trećem tjednu rata, iza kulisa Bijele kuće odvija se nagla promjena tona. Trump jutra i dalje započinje gledajući montirane snimke "uspješnih udara" po Iranu koje mu pripremaju vojni dužnosnici, uvjeren da će uništenje iranske nuklearne prijetnje ući u povijest kao njegovo ključno dostignuće. No u isto vrijeme na stol dobiva sasvim drukčiju sliku: ankete pokazuju strmoglav pad potpore ratu, cijene goriva probijaju granicu od četiri dolara po galonu, burze tonu, a širom zemlje organiziraju se masovni prosvjedi protiv sukoba bez jasnog kraja.
Njegova šefica kabineta Susie Wiles upozorava da produljenje rata pogađa i njegov osobni rejting i šanse republikanaca na nadolazećim izborima za Kongres. Prema izvorima iz unutarnjeg kruga, Wiles je postala opsjednuta jednom stvari: predsjedniku se servira "uljepšana slika" rata, dok se gole političke i gospodarske opasnosti guraju pod tepih. Traži od suradnika da napuste "režim" uljepšavanja i počnu govoriti ono što Trump ne želi čuti – da vrijeme curi, a cijena svakog novog udara rapidno raste.
Obraćanje naciji
U obraćanju naciji 1. travnja Trump pokušava izvesti političku akrobaciju. Pred kamerama hvali vojne uspjehe, tvrdi da je operacija "pri samom kraju", ali istodobno prijeti da će SAD "izrazito snažno" udarati po Iranu još dva do tri tjedna, uključujući energetsku infrastrukturu. "Vratit ćemo ih u kameno doba, gdje im je i mjesto", poručuje, birajući retoriku koja istodobno treba umiriti jastrebove i dokazati odlučnost pred saveznicima.
Iza te samouvjerene fasade odvija se sasvim druga priča. Blokada Hormuškog tjesnaca – kroz koji prolazi oko petine svjetske nafte – gura globalno gospodarstvo prema rubu recesije, dok Europa i Azija bilježe nestašice i panično revidiraju prognoze rasta. Trumpovi savjetnici pokušavaju mu objasniti da je riječ o najvećem naftnom šoku u modernoj povijesti i da delikatna kombinacija skupog goriva, ratnih vijesti i neizvjesnosti uoči izbora za Kongres može postati politički otrov.
U privatnim razgovorima s kongresnicima i savjetnicima predsjednik sve otvorenije govori da želi kraj rata – ali pod uvjetima koji će izgledati kao trijumf, a ne povlačenje. Jedan visoki dužnosnik opisuje prostor kojim Trump pokušava manevrirati kao "uski prozor": dovoljno vojnih rezultata da proglasi pobjedu, dovoljno brz izlaz da ekonomija i politika ne plate previsoku cijenu.
Operacija ‘Epski bijes‘: vojni trijumf bez strategije
Po verziji Pentagona, operacija "Epski bijes" djeluje kao udžbenički primjer američke nadmoći. Vojni izvori tvrde da je uništen ili onesposobljen golem dio iranskih raketnih kapaciteta, neutralizirani deseci lansera i brodova, a u prvim satima napada ubijen je i vrhovni vođa Ali Hamenei zajedno s ključnim ljudima režima.
No iza brojki krije se strategijska rupa. Time i neovisni analitičari upozoravaju da vojni uspjeh ne znači nužno ostvarenje političkih ciljeva koje je Trump sam postavio: trajno blokiranje iranskog puta do nuklearne bombe, razbijanje balističkog programa i promjenu režima u Teheranu. Iran je – umjesto ograničene odmazde na koju je Bijela kuća računala – odgovorio salvom projektila i dronova ne samo na američke i izraelske ciljeve, već i na Kuvajt, Bahrein, Saudijsku Arabiju, UAE i Katar.
Ministar obrane Pete Hegseth, koji je mjesecima uvjeravao predsjednika da Teheran neće riskirati širi rat, prema izvorima iz Pentagona bio je "zatečen" razmjerima odgovora. Službeni glasnogovornik vojske javno negira ikakvo iznenađenje, ističući da je svaki scenarij – od simboličnog udarca do najgore eskalacije – bio na stolu i uvježban. Ali unutarnje napetosti su očite: dok javnost sluša poruke da je "sve pod kontrolom", u Washingtonu raste strah da se situacija pretvara u klasičnu "misiju bez izlaza".
Kako je rat stvarno počeo: Netanyahu, tajnovitost i Trumpova ‘gluma‘
Da bi se razumjelo koliko je ova kriza duboko ukorijenjena u političke odluke, treba se vratiti nekoliko tjedana unatrag. Prema izvještaju Timea, plan napada na Iran bio je praktički dovršen gotovo mjesec dana prije prvih udara, dok je Trump javno glumio dvojbu i govorio da "još razmatra opcije". Nakon što je New York Times objavio prve detalje planiranja, predsjednik je u privatnosti eksplodirao na suradnike, uvjeren da je došlo do curenja informacija.
Ključni impuls dolazio je iz Izraela. Premijer Benjamin Netanyahu posljednjih je mjeseci neumorno uvjeravao Trumpa da "dosadašnji uspjesi" moraju biti tek uvod u završni obračun s Iranom. Na dugom sastanku u Washingtonu 11. veljače, prema izvorima Timea, Netanyahu je predsjedniku poručio: "Došli smo dovde, Donalde. Moramo završiti ono što smo započeli."
Trump, poznat po sklonosti "one-and-done" operacijama – kratkim, spektakularnim udarima bez dugotrajnog angažmana – ušao je u nešto sasvim suprotno: rat otvoren snažnim prvim valom, ali bez uvjerljivog plana što poslije. Toliko je strahovao od curenja informacija da je počeo obmanjivati i vlastite suradnike: u improviziranoj situacijskoj sobi u Mar-a-Lagu glumi da odgađa operaciju, iako je odluka već donesena za tu večer. Potpredsjednik J. D. Vance, jedan od rijetkih koji su unutar administracije otvoreno dovodili u pitanje mudrost ulaska u rat, ostaje u Washingtonu – službeno zbog protokola, neslužbeno zato što se njegov otpor ne uklapa u sliku jedinstvenog tima.
‘Nemoguća misija‘: plan za zapljenu iranskog uranija
Dok bombaški valovi i raketni dvoboji pune naslovnice, u pozadini nastaje scenarij koji bi mogao promijeniti tijek rata – ili ga dodatno radikalizirati. Washington Post otkriva da je na predsjednikov zahtjev Pentagon pripremio plan za slanje američkih komandosa duboko u Iran kako bi fizički zaplijenili gotovo 1000 funti visoko obogaćenog uranija.
Prema tom planu, specijalne snage bi, uz potporu stotina ili tisuća vojnika, trebale probiti beton i zaštitne slojeve podzemnih skladišta, izvući kontejnere s nuklearnim materijalom, izgraditi improviziranu pistu i omogućiti da transportni avioni iznesu teret iz Irana – sve to tjednima pod neprijateljskom vatrom. Stručnjaci za nacionalnu sigurnost uspoređuju ovo s najambicioznijim operacijama specijalnih snaga, uz upozorenje da bi po složenosti i riziku nadmašilo čak i akcije poput likvidacije Osame bin Ladena.
Međunarodna agencija za atomsku energiju procjenjuje da Iran raspolaže s oko 440 kilograma uranija obogaćenog do 60 posto, korak od razine potrebne za oružje. Veći dio tog materijala nalazi se u dubokim tunelima u blizini Isfahana i u kompleksu Natanz, na više od 90 metara pod zemljom, što dodatno komplicira bilo kakav pokušaj zapljene. General IAEA-e Rafael Grossi upozorava da bi direktan udar na takva skladišta mogao izazvati ozbiljno radioaktivno onečišćenje, dok vojni analitičari naglašavaju da bi svaki pokušaj fizičkog "izvlačenja" materijala bio spor, metodičan i iznimno smrtonosan proces.
Nuklearna ‘prašina‘ i odbijeni plan u 15 točaka
SAD istodobno pokušava kombinirati vojni pritisak i diplomatsku ponudu. Administracija je Teheranu predstavila mirovni paket u 15 točaka koji uključuje zahtjev da Iran preda svoje zalihe visoko obogaćenog uranija – materijal koji je Trump posprdno nazvao "nuklearnom prašinom". Iran taj prijedlog odbija, ostavljajući otvorenom tek mogućnost da dio zaliha "razrijedi" na niže razine obogaćenja, daleko od onoga što Washington smatra zadovoljavajućim.
U javnosti, međutim, dominira puno agresivnija retorika. U jednom postu na X-u (bivšem Twitteru) Trump nagovještava da bi SAD, uz još malo vremena, mogao "lako otvoriti Hormuški tjesnac, preuzeti naftu i zaraditi bogatstvo", predstavljajući kontrolu nad iranskom naftom kao potencijalni "izvor bogatstva za cijeli svijet". Ta kombinacija ratne i poslovne logike dodatno podgrijava strahove da se strateški ciljevi miješaju s populističkim obećanjima o lakom profitu.
Rekordni vojni proračun i rezovi ‘kod kuće‘
Istodobno, dok vatra bukti nad Bliskim istokom, Trump gura najveće povećanje vojnog proračuna u modernoj američkoj povijesti. U Washingtonu poziva Kongres da odobri 1,5 bilijuna (1500 milijardi) dolara za obranu – skok od oko 50 do 60 posto u odnosu na aktualni proračun – uz tvrdnju da će se dio toga financirati tarifama i drastičnim rezovima u domaćim programima.
Bijela kuća predlaže da se oko 350 milijardi dolara dodatnih sredstava za Pentagon progura posebnim stranačkim postupkom kojim republikanci mogu zaobići proceduralne prepreke u Senatu i izbjeći pregovore s demokratima. U isto vrijeme, traže se rezovi od 10 posto u potrošnji izvan obrane – oko 73 milijarde dolara – s posebnim metama u području zaštite okoliša, obnovljivih izvora energije, infrastrukture za električna vozila i programa socijalne i stambene politike.
Fiskalni konzervativci unutar same Republikanske stranke upozoravaju da je riječ o eksploziji troškova nakon što su već nevoljko pristali na prošlogodišnji paket poreznih i potrošačkih mjera vrijedan više bilijuna dolara. Demokrati proračun nazivaju manifestom militarizacije i ideološke ofenzive protiv "woke" inicijativa, dok stručnjaci podsjećaju da ovako radikalno preusmjeravanje resursa usred rata dodatno polarizira američko društvo.
Pukotine u vojnom vrhu i upozorenja generala
Kako rat odmiče, napetost se iz bojišta seli i u sam vojni vrh. Demokratski senator Chris Murphy, član Odbora za vanjske poslove, javno sugerira da najviši američki generali iza zatvorenih vrata upozoravaju ministra obrane Hegsetha da su planovi za rat s Iranom "neizvedivi, katastrofalni i smrtonosni" – i da se upravo zbog tih neslaganja provode smjene u generalskom korpusu.
Nekoliko nedavnih promjena na ključnim pozicijama, uključujući smjenu načelnika stožera kopnene vojske, dodatno hrani sumnje da se unutar Pentagona vodi tiha borba između politički lojalnih kadrova i iskusnih zapovjednika koji upozoravaju na realne rizike dugotrajnog sukoba. Administracija sve to opisuje kao normalne rotacije u ratnim uvjetima, ali za promatrače je jasno da povjerenje između civilne i vojne hijerarhije puca pod teretom nejasnih ciljeva i eskalirajućih operacija.
Trumpovo priznanje: ‘Iranci su tvrđi pregovarači nego borci‘
Možda najzanimljiviji detalj u cijeloj priči krije se u rečenicama koje Trump izgovara kad misli da govori "iskrenije". U razgovoru za Time priznaje da je impresioniran sposobnošću Irana da izdrži golemu bol i gubitke. "Vrlo su čvrsti. Mogu podnijeti ogromnu bol. Zbog toga ih poštujem. Mislim da su bolji pregovarači nego borci", kaže, gotovo nehotično priznajući da protivnik kojeg je na početku rata podcjenjivao sada doživljava kao ozbiljnog, racionalnog aktera.
Istodobno, dio dužnosnika za nacionalnu sigurnost u internim raspravama upozorava na paradoks: dugotrajan napad mogao bi potaknuti upravo ono čega se Washington najviše boji – ubrzati iransku odluku da doista krene prema nuklearnoj bombi. "Jedini način na koji će misliti da se ovo više ne može ponoviti jest da imaju nuklearno oružje", citira Time jednog visokog dužnosnika iz Bijele kuće.
Kuda dalje: između ‘pobjede‘ i prizemljenja
Danas, dok se satovi u Washingtonu, Teheranu, Tel Avivu i Rijadu vrte u ritmu nove krize, kraj rata izgleda jednako mutno kao i njegov početak. Jedno je jasno: svaki novi dan blokade Hormuškog tjesnaca, svaki novi dolar na pumpama i svaka nova raketa lansirana s obiju strana dodatno sužavaju prostor za "lijep izlaz" koji Trump očajnički traži.
U teoriji, administracija računa da će kombinacija razorenih iranskih kapaciteta, ubijenog vrha režima i ekonomskog pritiska otvoriti put unutarnjim promjenama u Iranu. U praksi, neovisni analitičari upozoravaju da većina Iranaca nije naoružana, da režim kontrolira brutalne sigurnosne strukture spremne koristiti maksimalnu silu i da bi svako "prisilno otvaranje" Hormuškog tjesnaca vjerojatno zahtijevalo dugotrajnu američku vojnu prisutnost na terenu – ili bolan politički kompromis za pregovaračkim stolom.
Ali povijest pokazuje...
Između bombastičnih objava na X-u, tajnih planova za komandose i rekordnog vojnog proračuna, Trump se pokušava izvući iz rata koji je sam pokrenuo, a koji sada prijeti zasjeniti sve ostalo u njegovu mandatu. Njegovi suradnici, prema Timeu, već čuju notu rezignacije kad priznaje da stranka na vlasti gotovo uvijek gubi na izborima za Kongres – ali povijest pokazuje i nešto drugo: predsjednici koji zemlju uvedu u nepopularne ratove često završavaju gore od samog izbornog poraza.
Za sudjelovanje u komentarima je potrebna prijava, odnosno registracija ako još nemaš korisnički profil....