Dok se Donald Trump i Benjamin Netanyahu hrvaju s ajatolahom i Iranskom revolucionarnom gardom oko Hormuza, nafte i prava Teherana na nuklearnu bombu, tisuće slobodoljubivih Iranaca brutalno ispaštaju radi eksplozivne radikalizacije stanja s ljudskim pravima u ovoj zemlji. Iran trenutno provodi najbrži val političkih pogubljenja u novijoj povijesti zemlje. U samo sedam tjedana najmanje 28 ljudi pogubljeno je zbog prosvjedovanja protiv režima ili pod egidom špijuniranja za neprijatelja.
Dramatična je priča i s iranskom dobitnicom Nobelove nagrade za mir i dugogodišnjom aktivisticom za ženska pitanja Narges Mohammadi koja je koncem je ožujka doživjela srčani udar u tamošnjemu zatvoru. Od tada pa sve do danas izvrgnuta je potpunom uskraćivanju nužne medicinske pomoći od strane teokratskih vlasti: trenutno je bez svijesti i praktično na samom rubu smrti. Usprkos apelima raznih međunarodnih udruga i instanci, režim zemlje u ratu izgubio je i minimum sluha za inozemne moralne intervencije: bezobzirniji je i okrutniji nego ikad prije.
Narges Mohammadi je 24. ožujka bila bez svijesti više od sat vremena u svojoj ćeliji u pritvorskom centru Mashhad, prije nego su je suzatvorenice umotale u deku i odvele u ambulantu.
Unatoč hitnoj situaciji i jasnim znakovima srčanoga udara, vlasti su jednostavno odbile prebaciti je u bolnicu ili dopustiti da je pregleda specijalist. Umjesto toga, odveli su je u još stroži iranski zatvor Zanjan. Inicijativa koja se odavno zalaže za njezino puštanje na slobodu, koalicija Slobodna Narges, objavila je da je „duboko zabrinuta za dobrobit Narges Mohammadi. Aktivistica i braniteljica ljudskih prava bez svijesti je, bespomoćna i pod strogim nadzorom te dijeli smještaj s zatvorenicima osuđenima zbog najgorih mogućih nasilnih zločina. Sigurnosno stanje u zatvoru dodatno je pogoršano radi nedavnih američkih i izraelskih zračnih napada u neposrednoj blizini zatvora.
Život Narges Mohammadi je u neposrednoj opasnosti. Pozivamo iranske vlasti da poslušaju naše upozorenje i hitno joj pruže potrebnu medicinsku skrb", poručili su iz Upravnog odbora Koalicije sa sjedištem u Parizu.
Narges Mohammadi se godinama borila, još od 1990-ih, protiv sustavne diskriminacije i ugnjetavanja žena u Iranu. Uključila se 2003. u Centar za branitelje ljudskih prava u Teheranu, te aktivno pomagala svim zatvorenim demokratskim aktivistima i njihovim obiteljima.
Bila je iznimno aktivna i u kampanji protiv smrtne kazne te protiv djelovanja tzv. iranske moralne policije i sustavne prakse mučenja i seksualiziranog nasilja od strane režima u iranskim zatvorima. Iranski režim ograničava slobodu svome narodu da se odijeva kako želi ili izražava kako želi. Vlasti ne dopuštaju nikakvu kritiku, a kritičari riskiraju zatvaranje, mučenje pa i ubojstvo. Mohammadi, kao i mnogi drugi s njom, usprkos sigurnome stradanju nisu dopustili da budu ušutkani.
Njezina iznimno hrabra borba donijela joj je Nobelovu nagradu za mir 2023. godine, ali uz ogromnu osobnu cijenu. Režim ju je uhitio čak 14 puta, a osudio deset puta i to na ukupno 31 godinu zatvora i 154 udarca bičem.
U teheranskim zatvorima je kontinuirano još od 2021. godine, no nijedan zatvorski zid nije uspio spriječiti da glas Narges Mohammadi dođe do ljudi. Trenutno služi više kazni u ukupnome trajanju od 18 godina zatvora po optužbama koje uključuju "okupljanje i zavjeru protiv nacionalne sigurnosti" te "propagandu protiv države".
„Posljednji put sam čula majčin glas u noći prije 12. prosinca, kada je uhapšena po četrnaesti put” – izjavila je njezina kći nedavno za španjolski El Pais.
Narges Mohammadi je dosad ukupno provela više od deset godina u zatvoru, s kratkim pauzama slobode, a te godine su jako teško utjecale na njezino osobno zdravlje. Ima dvoje blizanaca koji su već 20-godišnjaci i oboje tvrde da zatvorsko uskraćivanje medicinske pomoći njihovoj utamničenoj majci daleko prelazi granice običnoga nemara.
Njezino nepremještanje u bolnicu u Teheranu radi pravilne koronarne dijagnoze i specijalizirane skrbi predstavlja namjeran oblik mučenja. Unatoč više nego kritičnom stanju, ova hrabra žena u zatvoru prima samo osnovnu njegu kao što je maska s kisikom i praćenje otkucaja srca.
Svi zahtjevi za adekvatnu liječničku pomoć njezine djece su odbijeni, premda zatvorenica ima iznimno krhko srce s ugrađenim stentom i hipertenziju, te odavno pati od svakodnevnih glavobolja i stalnih bolova u prsima praćenih mučninom.
Cijena Mohammadinog aktivizma u Iranu nije bila samo zdravstveno stradanje: duboko je utjecala i na njezin osobni i obiteljski život. Njezin suprug, novinar i borac za ljudska prava Taghi Rahmani, bio je prisiljen 2012. godine otići u egzil u Pariz. Od tada je obitelj praktično razdvojena.
„Vjenčate se da biste bili s nekim, a onda ne postoji mogućnost da budete zajedno. Sve postaje još jedan veliki teret. Možete to podnijeti, ali je vrlo teško“, objašnjava Rahmani iz egzila u Parizu. Prije nego je otišao u Francusku i sam je proveo 14 godina po iranskim zatvorima dok se njegova supruga javno borila za njegovu slobodu i slobodu drugih političkih zatvorenika. Spojio ih je taj hrabri aktivizam i borba za ljudska prava u Iranu, a danas ih posljedice te borbe fatalno razdvajaju.
Narges Mohammadi je i sama prije 15-ak godina imala priliku napustiti Iran, ali je ipak odlučila ostati. U to vrijeme je njezin suprug jedva preživio napad na ulici: udario ga je motor režimskih represivaca, htjeli su ga ubiti. Inzistirala je da on odmah ode iz Irana, ali sama je ipak odlučila ostati.
Nije joj se nikako sviđala ideja da se aktivizmom bavi izvan svoje zemlje. No, nakon očeva odlaska, a majčina zatvaranja djeca su im morala odrastati praktično sama. Veći dio njihovih života roditelji su im bili u progonstvu ili zatvoru.
„Odrastanje bez majke bilo je duboko bolno“, kaže sin Narges Mohammadi Ali, koji je već oko pete godine shvatio da je ona "drukčija žena", netko tko se bori za pravo na život, dostojanstvo i slobodu. Danas je čitava obitelj Narges Mohammadi, osim nje, u Parizu: djeca su se pridružila ocu tamo prije nekoliko godina. Stalni pretresi, prijetnje i zatvaranja nisu baš bili uvjeti za stabilno odrastanje.
Narges Mohammadi je prvi put zatvorena još dok je bila studentica fizike na Međunarodnom sveučilištu Qazvin, gdje je i započela svoj ljudskopravaški aktivizam. Od tada je prošla više od deset suđenja i dobila deset zatvorskih kazni od kojih još ima odslužiti 18 godina. A njoj su 54.
Jedina krivnja Narges Mohammadi svih ovih iranskih godina bila je samo u tome što je uporno pokušavala biti glas onih bez glasa. Politički zatvorenici u Iranu su i prije aktualnog rata bili prilično nevidljivi, a sad su to pogotovo.
Teheranski režim iskorištava ratnu situaciju i antagoniziranu atmosferu u društvu kako bi pojačao represiju, pa i ubrzao pogubljenja mnogih svojih glasnih kritičara. Život Narges Mohammadi u takvim uvjetima doslovce visi o koncu: zdravlje joj je ozbiljno nagriženo, a njezini tamničari sadistički joj uskraćuju nužnu medicinsku pomoć. Njezin idealizam i prestižno priznanje Nobelova komiteta u ratnom kontekstu postaju puki motiv teokratskom režimu da preko sudbine ove hrabre žene svim drugima koji bi se usudili nešto slično pošalju jasnu poruku.
Za sudjelovanje u komentarima je potrebna prijava, odnosno registracija ako još nemaš korisnički profil....