Vojni stručnjaci i politolozi bave se pitanjem može li NATO opstati bez Sjedinjenih Država. Oko odgovora su vrlo podijeljeni, no što ako pitanje postavimo drukčije – može li NATO opstati ako Sjedinjene Države odluče ostati dio Saveza?
Naime, članice Saveza obvezale su se investirati značajno više u svoju obranu. Ruska invazija na Ukrajinu osvijestila je sve naše slabosti pa su članice Saveza odlučile da najmanje 5 posto svog BDP-a moraju investirati u obranu (3,5 posto izravno za vojsku i 1,5 posto za infrastrukturu i civilnu obranu).
Važnije od toga, zadnji rezultati Eurobarometra iz veljače ove godine pokazuju spremnost građana EU-a na takva ulaganja. Čak 74 posto njih odobrava trenutnu razinu ili traži još veća ulaganja. U Hrvatskoj su te brojke još veće – 78 posto građana podržava veće ulaganje u obranu. Kontraargument ovoj tvrdnji je podatak Euronewsa iz siječnja da se 75 posto građana ne bi borilo u slučaju agresije, ali i oni podržavaju veća ulaganja.
Međutim, više se ne radi o novcu. U odluci hoće li SAD ostati lider NATO-a novac je igrao odluku do trenutka dok je Donald Trump na NATO gledao kao na bankomat američke vojne industrije. Opstanku NATO-a danas prijeti vrlo jasno razdvojen sustav vrijednosti i poimanja međunarodnog pravnog poretka između SAD-a, s jedne, i svih ostalih članica Saveza, s druge strane.
Koliko su se sustavi vrijednosti razišli, postalo je očito tijekom napada na Iran, u kojem Amerika nije konzultirala svoje saveznike, niti ih je o svojim namjerama obavijestila, a kad im je realizacija planova zapela, uzaludno su tražili njihovu pomoć. Intelektualno insuficijentni Trump svoje nezadovoljstvo nije mogao izraziti na drukčiji način pa je članice saveza nazvao "kukavicama", a NATO opisao kao "papirnatog tigra", dodajući da je napuštanje saveza "izvan svake mogućnosti ponovnog razmatranja". Državni tajni Marco Rubio bio je značajno suvisliji pa je rekao:
– Ako smo sada došli do točke u kojoj NATO savez znači da ne možemo koristiti te baze za obranu američkih interesa, onda je NATO jednosmjerna ulica. Ako je smisao NATO-a jednostavno u tome da imamo trupe u Europi kako bismo branili Europu, ali kada nam trebaju da nam dopuste korištenje njihovih vojnih baza, njihov odgovor je "ne" – zašto smo onda u NATO-u? – pitao se Rubio, koji je nekoć davno izjavio da ni jedan američki predsjednik ne bi smio biti u mogućnosti donijeti odluku o istupanju iz NATO-a bez suglasnosti Senata.
Danas je suprotnog mišljenja i tvrdi da će, ako do toga dođe, odluku o napuštanju NATO-a osobno donijeti predsjednik SAD-a.
Dok europske članice i Kanada NATO vide kao obrambeni savez, nova MAGA doktrina SAD-a u njemu vidi svojevrstan uslužni servis. Sjedinjene Države doživljavaju NATO kao (nedovoljno izdašnog) kupca američkog naoružanja i odskočnu dasku za projekciju vojne sile kad im to u nekom trenutku zatreba. Zauzvrat, SAD nad Europom i Kanadom proteže svoj nuklearni štit i vojnom nazočnošću služi kao sredstvo odvraćanja od mogućih napada. Stjecajem okolnosti, jedina država kojoj je do sada trebala pomoć u obrani, jedina koja se pozvala na aktivaciju članka 5., bio je SAD nakon terorističkih napada od 11. rujna. S druge strane, ako SAD poželi nekoj članici oduzeti dio teritorija, podrazumijeva se da mu ga preda. Primjerice, Grenland.
Čini se da izvjesna volja za sporazumnim raskidom NATO braka postoji s obje strane Atlantika, iako to s ove strane još nitko ne želi izgovoriti na taj način.
– NATO je slomljen – rekao je Ivo Daalder, bivši američki veleposlanik pri transatlantskom savezu, danas viši suradnik u Harvardovu Belfer centru. On je još prošle godine objavio tekst u kojem je opisao kako bi europske države članice mogle rekonstruirati NATO i kako bi on funkcionirao bez SAD-a.
– Trebali bismo ovo (povlačenje SAD-a iz NATO-a) shvatiti kao mogući scenarij i shvatiti ga ozbiljno – mi u Poljskoj, posebno na istočnom krilu, i svi mi, diljem političkog spektra – rekao je u u četvrtak poljski ministar vanjskih poslova Radoslav Sikorski. Naglasio je da NATO ostaje temelj "naše sigurnosti", da Poljska, naravno, želi biti dobar i odan saveznik Sjedinjenih Država, "ali ne možemo se pretvarati da američki predsjednik ne govori ono što govori", dodao je šef diplomacije.
Europa je svjesna da u ovom trenutku SAD predstavlja 68 posto borbene moći Saveza i spremna je taj odnos mijenjati. Ako i ne istupi ranije, možda već u Ankari za nepuna tri mjeseca, SAD želi do 2035. svoj udio u borbenoj moći NATO-a smanjiti na 50 posto. Nitko u ovom trenutku ne zna što bi odnos 50:50 značio u upravljanju ovom organizacijom.
U političkom smislu, na njezinu čelu je uvijek europski predstavnik kao glavni tajnik. U vojnom smislu, zapovjedništvo je uvijek u rukama američkog časnika, a prije ili kasnije promjena odnosa snaga dovest će do sukoba između EU-first i US-first doktrine. Nije to antiamerički sentiment, nego posljedica činjenice da se MAGA ideologija do sada uglavnom provodila na štetu Europe.
Štoviše, slučaj Grenlanda pokazao je da sigurnosna prijetnja članicama NATO-a postotno u ovom trenutku više dolazi od strane SAD-a nego od Rusije. To znači da tranzicija u drukčiji NATO ili tranzicija u drukčiju zapovjednu strukturu NATO-a ne mora teći glatko, pa bi Europa i Kanada na to trebale biti spremne. Imati Amerikanca na obaraču NATO-a, bez "plana B", znači sigurnosni rizik koji Europska unija mora razmotriti već i po članku 42.7. Lisabonskog ugovora (dakle EU-ekvivalentu NATO-ova članka 5.).
Ulaganje više novca u obranu samo po sebi nije rješenje za europske članice NATO-a. Puno je važnije gdje će i kako taj novac uložiti. Njemački Spiegel definirao je četiri ključna koraka koja treba poduzeti.
Prvo, Europi je hitno potreban popis scenarija koji uključuje ograničenu ili nikakvu američku podršku. Drugo, Europa mora organizirati političko i vojno vodstvo unutar NATO-a. Treće, europskim saveznicima odmah je potreban zaštićeni politički prostor u kojem vlade, vojske i elite sigurnosne politike mogu neformalno raspravljati o putevima prema europskijem NATO-u.
Četvrto, Europa mora naučiti bolje organizirati svoju političku i vojnu heterogenost i možda je čak pretvoriti u snagu jer je jasno da se ona neće ukinuti, da nikad neće doći do osnivanja nečeg sličnog "Europskim Sjedinjenim Državama". Kad je o vojsci riječ, ključ je u brzoj i potpunoj interoperabilnosti europskih oružanih snaga. To uključuje obavještajne podatke, zapovijedanje, logistiku, procese ciljanja, održavanje i industrijsku izdržljivost. Autori teksta, dr. Christian Mölling i Torben Schütz, obojica think tanka EDINA (Europska obrana novog doba), smatraju kako bi najopasnija iluzija bila vjerovati da se ova rasprava može ili mora odgoditi kako bi se poštedjele transatlantske osjetljivosti ili izbjegao gubitak kontrole nad pretpostavkama planiranja.
Za sudjelovanje u komentarima je potrebna prijava, odnosno registracija ako još nemaš korisnički profil....