Uredi u Elizejskoj palači se već pomalo prazne, a neki telefoni, tvrde očevici, često dugo zvone bez ikakva odgovora. Znakovi su to da je egzodus predsjedničkog osoblja oko Emmanuela Macrona već lagano otpočeo: glavni tajnik ureda Alexis Kohler je otvorio sezonu pakiranja. Le Figaro navodi da se od početka godine na desetke zaposlenika predsjedničkog ureda preselilo u privatni ili javni sektor: svi već naveliko razmišljaju od 2027. godini i neumitnoj smjeni aktualne administracije.
Premda su izbori dogodine, Macronu odjavna špica već teče: ustavnom reformom iz 2008. je ograničen na samo dva predsjednička mandata i bit će prisiljen otići u mirovinu sa samo 48 godina. Mogli bi se i Hrvati ugledati na ove tekovine francuske demokracije, makar bi našim vrhovnicima nakon dugih desetljeća dobrih primanja radi štednje bilo mudro i uskratiti penziju.
Macron će biti prvi predsjednik u Petoj Francuskoj Republici da će nakon dva uzastopna predsjedništva morati upokojiti sve svoje ambicije. To se nije dogodilo od de Gaullea, a zvuči još neobičnije ako se zna da Francuska još ni na vidiku nema neku etabliranu figuru u političkom centru koja bi imala šanse doći do drugog kruga predsjedničkih izbora. Umjerenjaci s izbornim potencijalom posvuda su postali jako deficitarna roba: u vremenu ekstrema i proizvodnje jakih emocija uglavnom prolaze takvi. Populistička i ekstremna desnica posvuda jača, a Francuska joj je europski mokri san: osvoje li nju, to će im kompenzirati duge godine tavorenja i poraza, ali i postati odskočna daska za ostatak svijeta. Bila bi im to prva velika povijesna pobjeda još od one ‘loše‘ 1945.
Već sad se u Francuskoj može osjetiti da će izborna kampanja za Macronovu fotelju biti snažno nabijena ideološkim i međunarodnim pitanjima, što je prilično rijetko u utrci za francuskog predsjednika. Europska borba između sve glasnijih ekstremista i europejske stare garde ušla je u svojevrsnu slijepu ulicu: Viktor Orbán nedavno je do nogu potučen u Mađarskoj, u Poljskoj je probriselska struja izvojevala trijumf još prije dvije i pol godine, a ksenofobna desnica lani je izgubila i u Nizozemskoj. I u Njemačkoj proeuropske snage još uvijek se drže stabilno u izbornom ciklusu usprkos napredovanju ekstremističkog AfD-a. Povratak Donalda Trumpa u Bijelu kuću 2025. dao je reakcionarima svih zemalja malo lažne nade, ali njegovi destruktivni potezi, antagoniziranje drugih i drugačijih te posve bespotrebni ratovi u koje je bezglavo upao danas im čine više štete nego koristi: dok papa nad njim istresa haljine, mnogi se njegovi dojučerašnji plagijatori od njega sad distanciraju.
Francuska poslije Macrona je, međutim, velika enigma: jedna od dvije ključne noge EU-a i jedina od 27 država članica s nuklearnim oružjem bila bi prilično masan zalogaj u raljama ekstremista poput Marine Le Pen i njezina štićenika Jordana Bardelle. Tri najveća francuska grada, pokazali su nedavni lokalni izbori, ostaju do daljnjega u rukama ljevice: Pariz je pripao socijalističkom kandidatu Emmanuelu Grégoireu; Marseille je uspio zaustaviti desničarsko Nacionalno okupljanje pobjedom koalicije progresivnih stranaka; a Lyon zadržati svog sadašnjeg gradonačelnika, Grégoryja Douceta iz Zelenih koji je suradnjom s ljevičarima izbio svaku nadu desničarskim kandidatima. No, u drugim dijelovima zemlje politička neizvjesnost je velika, a Francuska je prilično golema.
No, čak ni francuska krajnja desnica još službeno nije u stanju nominirati kandidata koji će se kandidirati za Macronovu aktualnu dužnost. Marine Le Pen, postfašista starog kći, čeka srpanj i konačnu presudu koja će odrediti hoće li joj biti zabranjeno bavljenje politikom, pa bi se zbog toga možda morala povući sa scene u korist svog zamjenika Bardelle. Mnogi iz njezine blizine smatraju da je njezina politička karijera završena: već je dobila zabranu kandidiranja za javne funkcije u trajanju od pet godina zbog zloupotreba europskoga novca, a zadnja sudska instancija to samo treba potvrditi. No, takva propast njezine kandidature mogla bi se pokazati dobrom viješću za njezinu stranku: ankete govore da je njezin 30-godišnji nasljednik sigurnija biračka opcija za ulazak u Elizejsku palaču. On je puno prihvatljiviji francuskim širim društvenim krugovima, te se javne ličnosti ne skanjuju od javnog druženja s Bardellom, za razliku od Le Pen.
Predsjednička kampanja će se voditi na vrhuncu političke blokade u Francuskoj: s fragmentiranom i polariziranom Nacionalnom skupštinom koja nema čvrstu i sigurnu političku većinu. Zasad je poznato samo ime jednoga sigurnoga predsjedničkog kandidata: zove se Jean-Luc Mélenchon i vođa je Nepokorene Francuske, najljevije stranke u francuskom političkom spektru. Ako lijevi centar i ljevica ne uspiju postići dogovor oko zajedničke figure, upozoravaju francuski politolozi, njegova kandidatura mogla bi prouzročiti fatalnu fragmentaciju glasova. Ako bi Melechon bio jedini kandidat koji bi se u drugome krugu sučelio s predstavnikom desničarskog Nacionalnog okupljanja, krajnja bi desnica lako mogla slaviti na kraju tog dvoboja.
Macron završava svoju političku epohu, međutim, s nekim originalnim poukama koje bi se mogle iskazati dugoročno korisnima za inovativniji dio francuske političke scene. Njegovih 10 godina u Elizejskoj palači, kao i njegove dvije predsjedničke kampanje, dokazale su zemlji da tradicionalna stranka uopće nije potrebna da bi netko postao predsjednik. Iz te činjenice izvire čitava raskoš autsajderskih mogućnosti, jer ne definiraju samo tradicionalne stranačke strukture tko se sve može kandidirati. U tom su smislu moguća razna iznenađenja i šokantne blitzkrieg kampanje mogućih nestranačkih figura. Socijalisti, nacionalisti, ekstremna ljevica i ekstremna desnica će se vjerojatno razdirati u svojim koalicijskim kombinacijama i strategijama dok bi na kraju u utrci mogao profitirati neki kuražni politički autsajder.
Neočekivani kandidat mogao bi se pojaviti na sceni negdje između rujna i prosinca, razdoblja koje će odrediti definitivne šanse svakog kandidata – procjenjuju izborni stručnjaci. I sadašnji je predsjednik, uostalom, službeno pokrenuo svoju prvu kampanju tek šest mjeseci prije izbora, iako je imao prilično snažnu predkampanju i sjene prije tog datuma. Vremenski okviri izbora u Europi i svijetu postaju sve kraći i kraći, jer su birači postali sve manje vezani političkim ideologijama i sve više donose odluke u zadnji čas, i na ljevici i na desnici, ističu istraživači. Rasprava je zasad usredotočena na moguća imena, no možda pravo pitanje koje će Francuzi sebi postavljati za nekoliko mjeseci nije tko će se sve kandidirati, nego što će ponuditi za djelovanje. To bi pitanje u epohi suludog Donalda Trumpa moglo doista konačno odrediti opredjeljenja većine birača. Macron je naspram Amerike koja je s Trumpom promijenila svoju narav bio jedan od najsnažnijih zagovornika Europe kao sile, te bi nastavljač njegove političke i geostrateške doktrine lako mogao poentirati na polarizaciji koju američki psiho posvuda ostavlja za sobom.
Za sudjelovanje u komentarima je potrebna prijava, odnosno registracija ako još nemaš korisnički profil....