Da mu pepeo nije rasut širom Kašmira, mogli bismo reći da se hinduistički princ Hari Singh danas okreće u grobu. Jer, za današnju tragediju Kašmira odgovorne su upravo njegove odluke iz 1947. godine. Imao je najbolje namjere, ali znamo čime je popločan put u pakao.
Tog kolovoza 1947. netom dekolonizirana Britanska Indija dogovorno se vjerskoj osnovi cijepala na dvije države – hinduističku Indiju i muslimanski Pakistan. Pritom su vladari svih 565 tada postojećih kneževina imali pravo izbora kojoj će se državi priključiti. Gotovo svi su izabrali jednu ili drugu stranu, ali maharadža Hari Singh, vladar Kašmira, izabrao je treću stranu – odlučio je biti neutralan i proglasiti neovisnost Kašmira.
Da su Allah, Šiva i povijesne silnice podržali viziju maharadže Singha, Kašmir bi danas možda bio ono što po svojim prirodnim ljepotama i popratnoj mitologiji i zaslužuje: neovisna sekularna država koja privlači turiste iz cijelog svijeta i svojim primjerom pokazuje da muslimani i hinduisti mogu mirno i prosperitetno živjeti jedni s drugima.
No, Kašmir je danas regija oko koje su Indija i Pakistan upravo započeli svoj četvrti ili peti rat, nakon što su prije dva tjedna islamisti pobili 26 indijskih i nepalskih turista u indijskom dijelu Kašmira. Gdje je pošlo ukrivo? Zašto se snovi maharadže Singha o mirnom i neovisnom Kašmiru nisu mogli ostvariti?
Zato što su bili nerealni. Almanasi slave maharadžu Singha kao progresivnog sekularnog vladara koji je reformirao i modernizirao kašmirsko društvo, ali njegove odluke iz kolovoza i listopada 1947. odaju da nije bio svjestan geopolitičkog realiteta.
Demokratski vladar
Princ Hari Singh (1895.-1961.) iz dinastije Dogra bio je posljednji maharadža kneževine Jamma i Kašmir, kojom je vladao sve do ukidanja monarhije 1952. godine. Školovan u Britaniji, stupio je na prijestolje u veljači 1926., nakon što je dotadašnji maharadža, njegov ujak, umro bez bioloških nasljednika.
Već od 1930. maharadža Singh uvodi društvene reforme koje će preobraziti Kašmir. Osnovno obrazovanje učinio je zakonski obaveznim, te je donio zakone koji zabranjuju dječje brakove, a bogomolje je otvorio i podanicima nižih kasta. Proveo je slobodne izbore i u travnju 1932. osnovao Zakonodavnu skupštinu Praja Sabha, sastavljenu od 75 članova: 12 vladinih dužnosnika, 16 državnih vijećnika, 14 nominiranih i 33 izabrana zastupnika.
Pritom je, svjestan da upravlja kneževinom s muslimanskom većinom, hinduistički vladar Kašmira odredio da ova potonja 33 izabrana zastupnika svojom vjerskom pripadnošću moraju odražavati vjersku sliku čitave kneževine, pa su se među njima našli 21 musliman, 10 hindusa i dva sikha.
Prve zakone Praja Sabha donosi u rujnu 1934., što ju je učinilo demokratskom pretečom drugih indijskih kneževina, a u rujnu 1939. maharadža donosi pisani ustav za Jammu i Kašmir, što je pionirski dokument u analima ustavne povijesti Južne Azije.
No, sva ta demokratska postignuća kašmirskog maharadže nisu bila dovoljna kad je u kolovozu 1947. kucnuo trenutak istine i kad su se vladari svih 565 kneževina dotadašnje Britanske Indije morali izjasniti hoće li u novostvorenu Indiju ili će u novostvoreni Pakistan.
‘Kruna na vrhu Južne Azije‘
Kako smo naveli, maharadža Singh odlučio se za treću opciju – neovisnost Kašmira. Smatrao je da je to najbolje za njegovu kneževinu, jer je procijenio da bi kašmirski muslimani bili nezadovoljni pristupanjem Indiji, dok bi hindusi i sikhi postali ranjivi ako bi se pridružio Pakistanu. Neovisnost mu se činila kao rješenje za mirnu budućnost Kašmira.
Osim njega, samo su još dva kneževska vladara pokušala izbjeći svrstavanje – prinčevi kneževina Junagadh i Hyderabad, obojica
muslimani s hinduističkom većinom podanika. Međutim, kako su obje kneževine na kopnu bile okružene Indijom, njihov prinčevski san o neovisnosti nije dugo trajao: već do rujna 1948. indijska vojska je zauzela obje kneževine uz minimalni otpor, te su one ubrzo integrirane u indijski dominion. Ali s Kašmirom stvari nisu bile tako jednostavne.
„Kašmir, koji leži u Himalaji, predstavljao je drugačiji problem. Njegov maharadža bio je hinduist, ali oko tri četvrtine stanovništva bili su muslimani, a sama regija graničila je s oba nova dominiona, sjedeći poput krune na vrhu Južne Azije”, navodi Encyclopaedia Britannica, dodajući da je maharadža Singh „isprva vjerovao da odgađanjem svoje odluke može održati neovisnost Kašmira”.
No, kako rekosmo, maharadža nije bio najsvjesniji geopolitičkog realiteta. Držao je da su njegove progresivne društvene reforme dovoljan zalog da mu i muslimanski podanici u Kašmiru vjeruju, a previdio je ili ozbiljno podcijenio snagu tih godina naraslog muslimanskog nacionalizma, kao i muslimanske strahove da će Kašmir na kraju ipak pripasti Indiji, te da će u toj novoj mega državi s hinduističkom većinom oni biti životno ugroženi.
Stoga se maharadža nemalo iznenadio kad mu je 6. listopada 1947. na zapadu kneževine izbila muslimanska revolucija.
Čovjek ispred svog i našeg vremena
Oružani ustanak tog 6. listopada potaknula je stranka Muslimanska konferencija, nakon čega je 22. listopada uslijedila invazija paštunskih plemena - koje je podržavao Pakistan - na grad Muzaffarabad. Maharadža se obratio za pomoć Indiji, a britanski generalni guverner Indije, Lord Mountbatten, savjetovao mu je da službeno pristupi Indiji kako bi New Delhi mogao poslati svoje trupe u Kašmir.
Tu je bio kraj sna o neovisnosti Kašmira: maharadža 26. listopada 1947. potpisuje Instrument o pristupanju, čime je kneževina Jamma i Kašmir postala dio Indije. Potom je Indija poslala trupe u Kašmir kako bi odbila muslimanske osvajače i tako je počeo prvi indijsko-pakistanski rat, koji je trajao sve do 1949. i završio trajnom podjelom Kašmira na pakistanski i indijski dio (uz mali kineski dio na sjeveru regije).
Pritom u indijskom dijelu Kašmira muslimani i dalje čine većinu stanovništva, te i dalje ne žele biti dio Indije, nego Pakistana, pogotovo nakon što im je indijski premijer i hinduistički nacionalist Narendra Modi 2019. ukinuo dotadašnju autonomiju.
A razočarani maharadža Singh je 1949. otišao iz Kašmira i nikad se više nije vratio u svoju kneževinu, iako je formalno ostao vladar do ukidanja monarhije 1952. godine. Nastanio se u Mumbaiju, gdje je 1961. i umro, a pepeo mu je, po vlastitoj želji, razbacan širom Jamme i Kašmira.
Danas, četiri rata kasnije, obje zemlje svojataju kompletni Kašmir. Indija se poziva na maharadžin potpis na sporazumu iz listopada 1947., dok Pakistan smatra da već i maharadžino početno oklijevanje oko pristupa Indiji dokazuje da većinsko muslimansko stanovništvo Kašmira ima pravo na samoopredjeljenje. Obje strane i dalje stoje na pozicijama iz 1947. godine.
Razmatrajući moguća rješenja kašmirskog čvora, neki današnji analitičari vraćaju se vizijama maharadže Singha i tvrde da jedino neovisni Kašmir može smiriti duhove i zadovoljiti oba vjerska nacionalizma. No, govoreći realno, to je u današnjim geopolitičkim okolnostima utopija. Posljednji maharadža Kašmira nije bio samo ispred svog vremena, nego i ispred našeg.
Detaljnije o genezi sukoba Indije i Pakistana pročitajte na ovom linku:
Za sudjelovanje u komentarima je potrebna prijava, odnosno registracija ako još nemaš korisnički profil....