Veto novog poljskog predsjednika Karola Nawrockog na zakon kojim se produžuje financijska potpora ukrajinskim izbjeglicama koje bježe od rata - i potencijalno prekida poljsko financiranje ukrajinske internetske usluge Starlink Elona Muska - mogao bi biti nesretan jednokratni događaj. No, mogao bi biti i rani znak slabljenja istočnoeuropske odlučnosti da izazove ruski poraz u Ukrajini.
Pritom se može u ovom kontekstu ostaviti po strani Mađarska i drskost kojom je Viktor Orbán stao na rusku stranu u ratu - udvostručujući kupnju energije od Rusije nakon invazije, blokirajući pomoć Ukrajini i nove pakete sankcija, pa čak i šaljući špijune u Zakarpatje ne bi li vidjeli kako bi lokalno stanovništvo reagiralo na ponovno uključivanje te ukrajinske regije u Veliku Mađarsku. Slovačke akcije bile su slično razočaravajuće. Iako su među prvima koji su Ukrajini isporučili borbene zrakoplove i osigurali sustave protuzračne obrane, sadašnja vlada te zemlje djeluje kao ruska peta kolona u Europskoj uniji.
Jer, nema sumnje da se Poljska, kao regionalna sila s inherentnim nepovjerenjem prema Rusiji, nalazi u drugačijoj kategoriji od Mađarske i Slovačke. No, upravo to veto predsjednika Nawrockog i njegov širi kontekst čini još više zabrinjavajućim. Oklijevanje ili podjele u Poljskoj o pitanju tako temeljnom kao što je Ukrajina odjeknut će daleko izvan granica zemlje te će riskirati da dođe do izvlačenja onoga najgoreg iz čelnika država diljem regije, upozorava u svojoj analizi za National Interest Dalibor Rohac, viši suradnik washingtonskog think tanka desnog centra American Enterprise Institute.
U prvom krugu izbora, podsjeća autor, Nawrocki kao pobjednički kandidat nacionalističke Stranke prava i pravde (PiS), s desne je strane imao dva protukandidata koji su zajedno osvojili oko 20 posto glasova. Niti Sławomir Mentzen niti Grzegorz Braun, nisu pokazali da razumiju što je u pitanju u Ukrajini. Mentzen se, kako se navodi, čini previše zaokupljen borbom protiv Bruxellesa da bi mario za Rusiju, a Braun, uz svoj antisemitizam, žestoko je antiukrajinski orijentiran i sklon ponavljanju ruskih narativa o "banderovcima" u Kijevu.
Utjecaj Kaczyńskog slabi
Ono što je, pak, sprječavalo PiS da se prepusti podsvjesnom antiukrajinskom populizmu, dodatno pogoršanom pritiskom ukrajinskih izbjeglica na javne službe, bila je figura stranačkog vođe Jarosława Kaczyńskog. Kao premijer, Kaczyński je izgubio svog brata blizanca, Lecha, tadašnjeg poljskog predsjednika, u zrakoplovnoj nesreći u Rusiji 2010. godine, u onome za što neki u Poljskoj i dalje vjeruju da nije bila nesreća.
Nije samo pomoć izbjeglicama u pitanju, poljski predsjednik izravno ugrožava ukrajinsku obranu: ‘To je kraj Starlink interneta!‘
No, kako utjecaj Kaczyńskog na stranku slabi, tako slabe i barijere protiv lošeg geopolitičkog razmišljanja na poljskoj desnici. Nawrocki je daleko od toga da bude vješt, strateški politički operater, dok se bivši predsjednik Andrzej Duda - također iz PiS-a - često sukobljavao s centrističkom vladom, ali se ipak uspio uzdići iznad stranačke politike u kritičnim trenucima, a primjer je zajednički put u Washington sa svojim ljutim protivnikom, premijerom Donaldom Tuskom.
Duda se također činio učinkovitim u manipuliranju Donaldom Trumpom i njegovim timom, posebno uoči glasovanja o najnovijem zakonu o Ukrajini. Odsutnost Poljske, koja je rezultat sukoba između predsjedničkog ureda i vlade, bila je uočljiva tijekom nedavnog posjeta predsjednika Volodimira Zelenskog i europskih čelnika Bijeloj kući, u nastojanju da usmjere mirovne pregovore u korist Kijeva.
Za baltičke države Rusija je neposredna, egzistencijalna prijetnja. Pa ipak, svježe presložena litavska vladajuća koalicija, koju predvodi nova premijerka, socijaldemokratkinja Inga Ruginienė, sada će uključivati Litavski savez poljoprivrednika i zelenih (LVŽS), poznat po svojim pomirljivijim stavovima po pitanjima sovjetske prošlosti zemlje. Doduše, Ruginienė uvjerava da će snažnu nacionalnu obranu učiniti prioritetom, a ministrica obrane njezine stranke, Dovilė Šakalienė, bila je do sada uzorna po tom pitanju.
Ipak, klub LVŽS-a u litavskom parlamentu, Seimasu, dom je dvaju zastupnika iz etničke poljske političke stranke, Izborne akcije Poljaka u Savezu litavsko-kršćanskih obitelji - paradoksalno, najeksplicitnije proruske političke skupine u zemlji. Neki od dužnosnika stranke, ponajviše Zbigniew Jedziński, poigravali su se idejom izlaska iz NATO-a i izgradnje saveza s Rusijom te su izrazili podršku obračunu s prosvjednicima u Bjelorusiji nakon ukradenih izbora 2020.
Vođa stranke, Waldemar Tomaszewski, okrivio je rusku invaziju na Ukrajinu za litavsku podršku prosvjedima protiv Aleksandra Lukašenka. Također se protivio litavskoj zabrani ruskih vladinih televizijskih kanala i ponosno je nosio vrpcu Svetog Georgija, simbol ruskog militarizma.
Na kraju, tu su i nadolazeći parlamentarni izbori u Češkoj, koje će vjerojatno obilježiti povratak Andreja Babiša na premijersko mjesto. U svojoj neuspješnoj predsjedničkoj kandidaturi 2023. godine, Babiš se predstavljao kao "kandidat za mir", skeptičan prema vojnoj pomoći Ukrajini. Ove godine mobilizirao je svoje pristaše protiv financijske potpore ukrajinskim izbjeglicama koje žive u Češkoj i obećao je okončati češku inicijativu streljivo, koja je uspješno ubrzala proizvodnju topničkih granata u Europi i usmjerila ih u Ukrajinu.
Ključna uloga SAD-a
Neki umanjuju Babiševu retoriku s obzirom na njegov raniji, uglavnom bezazlen rad kao premijera. Ipak, da bi u listopadu mogao formirati vladu, možda će se morati udružiti s nekim prilično ekstremnim snagama. U europskoj politici, Babiševa stranka ANO prešla je iz skupine Renew, koju predvodi Emmanuel Macron, u Patriote za Europu, gdje se pridružila mađarskom Fideszu, talijanskoj Ligi, austrijskoj Slobodarskoj stranci i drugim desničarskim i eksplicitno proruskim političkim skupinama.
Poljaci, baltičke nacije i Česi formirali su okosnicu regionalne koalicije koja podržava Ukrajinu, a ta koalicija još uvijek ne mijenja smjer. Međutim, ova tri primjera, navodi Rohac, ilustriraju koliko je ključno bilo američko vodstvo u upravljanju savezom koji podržava Ukrajinu u ratu. U Varšavi, Vilniusu i Pragu, politički čelnici obično čekaju i djeluju u skladu sa signalima koji dolaze iz Washingtona.
Kada takvi signali ili ne dolaze ili su dvosmisleni, daleko je od toga da će regionalni akteri uvijek biti spremni ili voljni udvostručiti svoje napore, kako to zamišljaju vodeći američki procjenitelji prioriteta. Neke vlade bi to mogle učiniti, no druge će biti previše svjesne svoje slabosti bez američke pomoći i prilagodit će se novim stvarnostima. A ako politika podrške i pomaganja Ukrajini postane spornija u cijeloj regiji, može se zamisliti da će odlučnost da se učini dodatni korak oslabiti. To bi bile loše vijesti ne samo za Ukrajinu već i za europsku sigurnost, ali i za američke interese u Europi, zaključuje Dalibor Rohac za National Interest.
Za sudjelovanje u komentarima je potrebna prijava, odnosno registracija ako još nemaš korisnički profil....