Razgovor dvojice ostarjelih moćnika, Donalda Trumpa (79) i Vladimira Putina (72), trebao bi se, dakle, u petak održati na Aljasci, najzapadnijoj, najsjevernijoj i (zbog Aleuta) najistočnijoj saveznoj državi SAD. Cvijet koji simbolizira ovu daleko najveću američku državu zove se "nezaboravak", što je lako dovesti u kontekst Ukrajine, države o čijoj će se sudbini na ovom mjestu raspravljati, a da je se ništa ne pita.
Zašto Aljaska?
Jer SAD i Rusiju ovdje dijeli Beringov prolaz širok ukupno 80 km. Amerika je ovdje bliža Rusima nego Florida Kubancima. No, sve je to relativno jer će ocvalom bilderu iz Moskve do Aljaske trebati 9 sati leta, a američkom predsjedniku, ljubitelji mladih slavenskih imigrantica, možda tek uru manje. Svejedno, Aljaska je praktična opcija jer Vladimiru Putinu za vratom visi uhidbeni nalog Haaškog tribunala zbog prisilne deportacije ukrajinske djece i njihove prisilne "rusifikacije", što predstavlja ratni zločin, jednako kao i prekomjerno granatiranje niza ukrajinskih gradova. SAD i Rusija ne priznaju nadležnost Međunarodnog kaznenog suda, tako da od neutralnih terena Putin sigurno može sletjeti samo u Izrael, Tursku ili Iran. Čak bi i njegov dolazak u Orbanistan bio problematičan jer Mađarska ne priznaje nadležnost suda jedino kad se radi o tužbama protiv nje same. Aljaska je dobra opcija jer je do 1867. pripadala Rusiji, sve dok je car Aleksandar II. nije prodao Amerima za 7,2 milijuna dolara. Uostalom, Aljaska je dokaz da granice nisu Sveto pismo i da su, za određenu cijenu, podložne izmjenama, a o tome će se ovdje razgovarati. Između ostalog.
Ukrajina je tek usputna tema
Prestanak rata u Ukrajini samo je dio tema o kojima će se raspravljati u petak. Istina je da bi Trump volio ispuniti obećanje koje čeka ispunjenje još od njegova prvog radnog dana u Ovalnom uredu. Volio bi konačno u ruci imati mirovni sporazum kojim bi potkrijepio nominacije za Nobelovu nagradu koje su mu uručili rektalni alpinisti iz Izraela, Kambodže, Azerbajdžana i Armenije. Važnije bi mu ipak bilo da pridobije Putina za tripartitnu podjelu svijeta između Kine, Rusije i SAD. Jer SAD-u prijeti težak poraz uzme li Xi Jinping Moskvu sasvim pod svoje.
Najavljeni susret Putina i Trumpa negdje na Aljasci, još nije definirano gdje točno, mala je demonstracija Trumpove moći (jer, eto, nije pošao u Moskvu) i Putinove lažne spremnosti za mir.
Predsjednik Trump je Putinu nudio sve elemente koji bi ga činili ratnim pobjednikom u Ukrajini, u zamjenu za mir. Ukrajinu je okrivio za ruski napad, nitko iz njegove administracije nije javno izgovorio da je Rusija izvršila agresiju na tu zemlju, povukli su se iz međunarodnih pokušaja da se Putinov režim drži odgovornim za ratne zločine u Ukrajini. Umjesto toga, Trump se zalaže da Ukrajina prepusti Rusima i onaj dio Donbasa koji još uvijek brane. Tvrdi se da je Trump razmatrao i opciju da SAD formalno prizna okupirani Krim kao dio teritorija Ruske Federacije. Najavio je i postupno ukidanje sankcija. Sve bi to Putina učinilo nedvojbenim ratnim pobjednikom, ali bi morao odustati od stvarnih ciljeva, potpunog preuzimanja Ukrajine, makar samo onako kako je to napravio s Bjelorusijom. Prema svjedočenju jednog njemačkog diplomata Putin javno negira postojanje Ukrajinaca kao naroda još od 1994. godine i dok ih ne privede Rusiji, njegova misija nije kompletna. Opstanu li Ukrajina i Ukrajinci, Rusija je gubitnik.
Putinu mir ne treba
I još je nekoliko razloga zbog čega se Vladimir Putin u više navrata oglušio o Trumpove mirovne ultimatume i natjerao ga da ih odgodi.
Iako sporo, Rusija napreduje u okupaciji Ukrajine. Uspijeva to "prodati" kao skrb za civilno stanovništvo koje bi značajno više stradalo kad bi Rusi napredovali brzo, a nagli pad oružane pomoći Ukrajini osnažuje ga u uvjerenju da je, s vojnog stajališta, na dobrom putu. Međunarodne sankcije nisu previše naštetile Rusiji koja se prebacila na ratnu privredu. Ona je našla nove kanale za uvoz onog što joj treba, a stanovništvo je na oskudicu ionako naviklo jednako kao i na političku represiju koja je otklonila sve natruhe opozicije. U krajnjoj liniji, kad bi rat danas prestao, Putin bi imao ozbiljan problem s demobiliziranim vojnicima, naviklima na brutalnosti, koji bi odjednom ostali bez posla i plaće koja je višestruko nadilazila mjesečnu plaću prosječnog Rusa.
"Cilj Putina u ovim pregovorima nije održivo rješenje konflikta, nego poboljšanje položaja Rusije", rekao je za Tagesspiegel Andreas Umland, politolog Stockholmskog centra za istočnoeuropske studije. On smatra da bi Rusija mogla pristati, pa i predložiti djelomičan prekid vatre jer računa da bi to usporilo i umanjilo oružanu i financijsku zapadnu podršku Ukrajini koja bi morala donijeti odluke pod povećanim međunarodnim pritiskom. Ruskoj vojnoj industriji to bi dalo vremena za popunjavanje zaliha, a vojsci bi dalo vremena za reorganizaciju.
Ne dobije li Ukrajina sigurnosna jamstva, a takva nema tko tražiti jer su i Europa i Ukrajina iz razgovora isključeni, jasno je da će, kao i 2014., kraj rata biti tek početak novog.
Za sudjelovanje u komentarima je potrebna prijava, odnosno registracija ako još nemaš korisnički profil....