Rat između Irana i Sjedinjenih Država još uvijek nije neminovan, ali balans snaga, retorika i koncentracija vojske oko Hormuškog tjesnaca stvaraju okvir u kojem bi i ograničeni udar imao globalne posljedice.
Vojni omjer snaga
Analiza Global Firepower rangira SAD kao vojsku broj jedan na svijetu, s indeksom moći 0,0699, dok je Iran 14. s indeksom 0,2269, što pokazuje golemi jaz u konvencionalnim sposobnostima. SAD ima oko 1,33 milijuna aktivnih vojnika i 800 tisuća rezervista, dok Iran raspolaže s približno 610 tisuća aktivnih i 350 tisuća rezervnih snaga, uz dodatnih 220 tisuća pripadnika paravojnih postrojbi poput krvoločnih Basija. Američki obrambeni proračun prelazi 830 milijardi dolara godišnje, dok Iran službeno izdvaja oko 10 milijardi, što se odražava na tehnologiju, obuku i logističku dubinu.
U zraku je prevaga Washingtona gotovo apsolutna: SAD raspolaže s više od 13 tisuća letjelica, među njima 1850 borbenih aviona i tisuću jurišnih helikoptera, naspram iranskih 550 zrakoplova, od čega manje od 200 lovaca, uz skromnu flotu helikoptera. Na kopnu SAD ima oko 4600 tenkova i više od 360 tisuća oklopnih vozila, dok Iran raspolaže s otprilike 2000 tenkova i 66 tisuća oklopnih platformi, ali ga prati vrlo snažna artiljerija s više od 2000 vučnih i oko 600 samohodnih oruđa. Na moru SAD održava 11 nosača zrakoplova, više od 60 podmornica i ukupno 470 brodova, dok iranska flota broji nešto više od 100 plovila bez klasičnog nosača, ali s mješavinom fregata, korveta, podmornica i velikog broja manjih patrolnih i raketnih čamaca.
Doktrine: globalna sila protiv asimetričnog igrača
Američka vojska građena je za projiciranje sile diljem svijeta – kombinacijom nosača, strateškog bombardiranja i umreženih sustava zapovijedanja, što joj omogućuje brzo uništavanje neprijateljske infrastrukture na velikim udaljenostima. Nuklearni arsenal, raspoređen u trijadi kopnenih ICBM‑a, balističkih projektila s podmornica i strateških bombardera, čini krajnji stup odvraćanja i ključni je razlog zašto bi bilo kakav iranski napad na američko tlo imao vrlo jasne granice.
Iran, svjestan da ne može pobijediti u klasičnom sukobu, desetljećima razvija doktrinu asimetričnog ratovanja. To uključuje mreže malih brzih čamaca, miniranje plovnih putova, midget podmornice, baterije protubrodski vođenih projektila te napredne bespilotne letjelice i krstareće rakete za saturacijske napade na naftnu infrastrukturu i ratne brodove. Uz to, Iran se oslanja na raketne snage srednjeg dometa i mrežu saveznika i proxy skupina u Iraku, Siriji, Libanonu i Jemenu, što mu omogućuje da u potencijalnom sukobu otvori više fronti bez formalne objave rata.
Mogući scenarij udara
Prvi udar, ako bi se Washington odlučio za ograničenu kampanju, vjerojatno bi krenuo iz zraka i s mora – kombinacijom krstarećih projektila, stealth aviona i udarnog zrakoplovstva s nosača, usmjerenih na iranske radare, zapovjedna središta, baze balističkih projektila i protuzračnu obranu. Već sada je nosač "USS Abraham Lincoln" s pratećom udarnom skupinom prebačen iz Indo‑Pacifika u područje 5. flote, što Pentagonu daje stalno raspoloživu zračnu komponentu u Perzijskom zaljevu i Arapskom moru. Cilj takvog prvog vala bio bi paralizirati iransku sposobnost organiziranog odgovora i smanjiti rizik za američke snage u regiji, bez neposrednog slanja velikih kopnenih trupa.
Teheran bi, u tom scenariju, nastojao odgovoriti salvom balističkih i krstarećih projektila na američke baze u Iraku, Siriji, Kuvajtu, Kataru i Bahreinu, kao i na infrastrukturu regionalnih saveznika, prije svega Saudijske Arabije i Ujedinjenih Arapskih Emirata. Istodobno bi se aktivirali iranski pomorski kapaciteti u Hormuškom tjesnacu: rojevi brzih čamaca, minopolagači, obalni projektili i dronovi nastojali bi ugroziti tankere i ratne brodove, s ciljem da se globalna naftna tržišta dovedu u stanje šoka. Suradnici poput libanonskog Hezbollaha ili jemenskih hutista mogli bi otvoriti sekundarne fronte raketiranjem Izraela, Crvenog mora i istočnog Mediterana, čime bi se sukob brzo prelijevao izvan iransko‑američkog okvira.
Ograničeni rat ili opasnost eskalacije
Stručne analize procjenjuju da bi SAD u otvorenom ratu relativno brzo uspostavio potpunu zračnu i pomorsku nadmoć, ali da bi neutralizacija svih iranskih raketnih, dron i proxy kapaciteta bila dugotrajan i skup proces. Iran ne mora “pobijediti” u klasičnom smislu da bi ostvario strateški učinak; dovoljno je da stvori trajnu prijetnju tankerima, regionalnoj infrastrukturi i američkim bazama te tako podigne cijenu intervencije do politički neodržive razine u Washingtonu. Upravo zbog toga analitičari inzistiraju na tome da bi eventualni rat bio izrazito asimetričan – s američkim fokusom na precizne udare i ograničavanje ciljeva, nasuprot iranskoj strategiji zadanih gubitaka kroz “rat iscrpljivanja”.
Ipak, ključna nepoznanica ostaje granica eskalacije: iako Iran formalno nema dokazani nuklearni arsenal, njegov nuklearni program i sposobnost obogaćivanja urana daju mu potencijalni pregovarački adut, dok američki nuklearni kapacitet ostaje krajnja crvena linija koja obje strane odvraća od totalnog rata. Uz sve veći broj američkih i iranskih vojnih sredstava u skučenom prostoru Hormuškog tjesnaca, rizik od incidenta – pogrešno protumačenog manevra, obaranja drona ili pogotka na tanker – realan je faktor koji može pokrenuti lanac događaja mimo političke kontrole. Zbog toga se aktualno gomilanje snaga u regiji može čitati istodobno kao signal odlučnosti i kao pokušaj odvraćanja, u nadi da će sama prisutnost američkog nosača i iranske raketne vojske ostati instrument pritiska, a ne uvod u otvoreni rat.
Za sudjelovanje u komentarima je potrebna prijava, odnosno registracija ako još nemaš korisnički profil....