Sve je više prijedloga za nagrađivanje američkog predsjednika žuđenim mu mirotvornim Nobelom. Olimpijada udvorništva preko švedske fundacije zahvatila je mnoge: od Benjamina Netanyahua pa do pakistanskog nacionalnog vođe. Manje više svatko tko zadnjih tjedana hodočasti Bijeloj kući pritom teatralno maše i zahtjevom da se domaćina konačno okiti prestižnom titulom.
Brojni politički manipulatori takvom idejom nastoje ili zadobiti ili sačuvati moćnu ljubav narančastog despota. Optimisti Nobela na Trumpovu reveru još uvijek smatraju malo vjerojatnim, ali stručnjaci takvu civilizacijsku grotesku ipak ne isključuju. Uostalom, da je itko razuman prije samo godinu dana predvidio samo dio opskurnosti i strahovlade trenutne washingtonske administracije, nitko mu ionako ne bi vjerovao.
Ofenzivu laskavaca u Bijeloj kući Trumpovim guranjem prema Nobelu za mir otvorio je, kako je i pravedno, ratni zločinac s desecima tisuća mrtve palestinske djece na savjesti i osoba s tjeralice Međunarodnog kaznenog suda: Bibi Netanyahu. Prijatelj koji mu je omogućio globalnu nekažnjivost i nesmetanu provedbu genocida u Gazi objektivno zaslužuje barem 10 Nobelovih nagrada. Navlas istu ideju su nakon Netanyahua nekom koincidencijom iznijeli i čelnici pet afričkih zemalja na sastanku s američkim predsjednikom u Ovalnom uredu: susret će se, osim herojske nominacije, pamtiti i po činjenici da se Trump divio izvrsnom engleskom jeziku kojim je govorio Joseph Boakai iz Liberije, zemlje koju su u 19. stoljeću osnovali oslobođeni američki robovi, a čiji je službeni jezik nekim čudom stoljećima engleski.
Afrička novinarka koja je prethodno već osigurala servilnu reputaciju u Washingtonu postavila je tad afričkim liderima unaprijed naručeno pitanje: biste li podržali dodjelu Nobelove nagrade za mir Donaldu Trumpu? Domaćin, koji je sastanak inače započeo molbom prisutnima da budu vrlo kratki, probudio se na to iz svoje očite dosade te pustio potomke crnih robova da dugo i pohvalno govore o njegovim velebnim zaslugama za mir u svijetu.
Čelnici Pakistana i Putinu prijateljske Bjelorusije također zdušno podržavaju prijedlog da se Trumpa hitno okiti Nobelom. Isto zagovara i nekolicina republikanaca u Zastupničkom domu te dva Trumpova tajnika kabineta. Najvažnije je od svega, međutim, da je sam Trump duboko uvjeren kako se prema njemu još od 2019. godine čini kolosalna nepravda jer mu se uskraćuje Nobel za mir. Tada je, naime, putovao na druženje sa sebi sličnim Kim Jong-Unom u Sjevernu Koreju. Time je spriječio barem sedam svjetskih ratova, naknadno još vrlo izvjesna 43, a nitko mu iz Nobelova komiteta do danas nije rekao niti "hvala". Od povratka na vlast prošloga siječnja, a sve prema vlastitom iskazu, aktualni predsjednik SAD-a je osobno okončao i sljedeće nešto manje sukobe: eskalaciju napetosti između Indije i Pakistana, nedavni "dvanaestodnevni rat" između Izraela i Irana te "više od 30 godina star" teritorijalni spor između Ruande i Demokratske Republike Kongo, čije je ministre vanjskih poslova primio u Bijeloj kući i brzopotezno izgladio sve stoljetne nesporazume.
Također je u više navrata Trump tvrdio i kako je uspješno nekoliko puta zaustavio rat između Srbije i Kosova. Jedno jutro eskalaciju napetosti na Balkanu svojim pregalaštvom spriječava on, a već sutradan Aleksandar Vučić. Ne trebaju se uopće ni dogovarati o redoslijedu, jer je riječ o instinktivnim mirotvorcima čiji refleks nikad ne zakaže.
Trump u zadnje vrijeme inzistira, kad god je to moguće, i kako bi svakako trebalo promijeniti titulu ministra obrane Petea Hegsetha u ministra rata, naziv koji se u SAD-u koristio do 1947. godine. Zašto nesuđeni nobelovac to želi mnogima nije baš jasno, no nipošto nije isključen scenarij da nakon promjene titule otpusti Petea Hegsetha i eliminacijom "ministra rata" dođe još bliže svjetskoj nagradi za mir. Ako vam to zvuči kao blasfemija, niste baš previše upućeni u tajne Trumpovih mentalnih putova.
Konzervativni kolumnist Jay Nordlinger, autor dosad najopsežnije knjige o povijesti Nobelove nagrade za mir, naprosto ne može zamisliti da su postignuća koja navodi američki predsjednik istinita i sumnja da će mu nagrada biti dodijeljena. Ipak, čak ni on takav rasplet ne može u potpunosti isključiti. Najveća realna zasluga za mir u Trumpovu životopisu prema Nordlingeru je potpisivanje tzv. Abrahamova sporazuma, koji je 2020. doveo do ponovnog uspostavljanja odnosa između Izraela i nekoliko arapskih zemalja. Nevolja je, međutim, što jedan od uvjeta oporuke Alfreda Nobela navodi da se nagrada mora dodijeliti kao priznanje za postignuća iz prethodne godine.
"Trump je izdanak stare škole", kaže Nordlinger, "pa smatra da je veliko priznanje biti na naslovnici časopisa Time, kad je već izgubio svaku realnu važnost". Isto, po njemu, vrijedi i za Nobelovu nagradu. Ranije je bilo veliko postignuće osvojiti je i pripadati istom klubu kao, primjerice, Majka Tereza. Trump je čovjek narcisoidnih nagnuća, fasciniran dokazima vlastite veličine, a Nobelova nagrada za mir je možda i najprestižnija za koju je on ikad čuo.
Ako uspije ovjenčati se njome, Trump bi postao čak peti stanovnik Bijele kuće koji je to učinio od osnutka nagrade 1901. godine. Dobili su je Theodore Roosevelt (1906.), Woodrow Wilson (1920.), Jimmy Carter (2002., kada više nije bio na vlasti) i Barack Obama (2009.). Dobio ju je čak i dijabolični Henry Kissinger 1973.., zajedno sa sjevernovijetnamskim diplomatom Le Duc Thoom. To je bila možda i najkontroverznija odluka u povijesti ove nagrade, no Trumpu je zasigurno puno problematičnija ona Baracka Obame.
Dan Smith, direktor Međunarodnog instituta za mir u Stockholmu, kaže da je moguće da će nagrada biti dodijeljena Trumpu samo zato što je istu svojedobno dobio i Kissinger (koji je naredio bombardiranja u Kambodži i Vijetnamu i prouzročio stotine tisuća smrti nevinih), ignorira činjenicu da trenutni Nobelov odbor nije isti kao što je bio tada. Nije isti čak ni kao onaj koji je svojedobno odao počast Obami, što je odluka koja posebno iritira Trumpa jer se ne voli smatrati lošijim od svojih prethodnika.
"Poznavajući aktualne članove Nobelova komiteta, ne mislim da će biti impresionirani Trumpovim ispraznim hvalisanjem. Kad bi postojalo njegovo realno postignuće, shvatili bi ga sigurno jako ozbiljno, ali do sada ga nema."
Ovaj odbor je posljednjih godina uglavnom težio, upozorava Smith, dodjeljivati počast samostalnim mirovnim aktivistima i građanskim pokretima, a puno manje političarima i predsjednicima.
Hoće li, onda, čovjek koji je obećavao da će rat u Ukrajini zaustaviti već u prva 24 sata svoje vlasti, a možda i prije, ostati neutaženog častohleplja? Objektivno, mir u Ukrajini nedostižniji je sad nego što je to bio prije početka njegova drugog mandata. Dogovorio je dosad samo iznimno kratko primirje u Gazi, a od tada zdušno podržava Izrael u akcijama koje za čitav svijet, pa i većinu američke javnosti, nesumnjivo spadaju u kategoriju genocida i ratnih zločina. Trumpovo svojedobno posredovanje između Ruande i Demokratske Republike Kongo bilo je više usmjereno na obranu američkih interesa, nego na mir. A u Oslu nikad ne daju nagradu za obranu vlastitih interesa.
No, s Trumpom se nikad ne zna: ne bi bilo prvi put da je njegov omiljeni trik upornog ponavljanja laži i samohvale uspio postati službenom istinom.
Ne treba, osim toga, zaboraviti da je čak i nacistički vođa Adolf Hitler bio na popisu nominiranih za nagradu za mir 1939., makar je posrijedi navodno bila šala jednog člana švedskog parlamenta. Među kontroverznijim laureatima priznanja je i nekadašnji američki državni tajnik Cordell Hull koji je Nobela za mir dobio 1945. zbog zasluga za osnivanje Ujedinjenih naroda, ali povijest ga pamti i kao čovjeka koji je na predsjednika Franklina D. Roosevelta 1939. izvršio pritisak da ne dopusti ulaz u SAD za 950 židovskih izbjeglica koji su tražili azil zbog nacističkih progona.
Među istinskim i itekako suludim nominacijama za Nobela je svakako i ona sovjetskog diktatora Josifa Staljina, koji je za nagradu za mir zbog okončanja Drugog svjetskog rata bio nominiran čak dva puta: 1945. i 1948. godine. Ne treba, konačno, gubiti iz vida da najveći istinski mirotvorac u svijetu (nakon Isusa Krista) nikad nije dobio Nobelovu nagradu za mir. Mahatma Ghandi bio je nominiran čak pet puta, ali priznanje ga je svaki put nekako preskočilo, vjerojatno zbog snažnih podzemnih otpora britanskih centara moći takvoj odluci.
Za sudjelovanje u komentarima je potrebna prijava, odnosno registracija ako još nemaš korisnički profil....