Ugledni stručnjak Jean Pisani-Ferry dobro je uočio: Amerika nije izgubila moralni autoritet. Nikad ga nije ni imala

Čak i poslovični vrapci na krovu cvrkuću da je međunarodno pravo na izdisaju. Globalni pravni poredak uspostavljen nakon Drugog svjetskog rata zadnjih se godina opasno klima. Doduše, oduvijek je taj međunarodni poredak, u skladu s principima realpolitike, naginjao jačima – oni su ga i stvorili – ali kažu da nikad dosad nije bio ovako otvoreno i brutalno kršen.

Gro kritika za rasap starog svijeta analitičari upućuju na račun predsjednika SAD-a Donalda Trumpa, što nije bez osnova. Nakon što je lani izražavao pretenzije na Grenland i Kanadu - uz pokretanje carinskih i trgovinskih ratova - ove je godine samo u prva dva mjeseca počinio niz zločina protiv međunarodnog prava: od otmice venezuelskog predsjednika Nicolasa Madura, preko izgladnjivanja Kube blokadom naftne opskrbe, do napada na Iran.

Međutim, takve kritike impliciraju da je Amerika sve do Trumpa poštovala međunarodno pravo, što je apsolutni nonsens. Zanimljiv članak na tu temu objavio je u Le Mondeu francuski ekonomist i stručnjak za javne politike Jean Pisani-Ferry - profesor ekonomije na Sciences Po u Parizu te suradnik think-tanka Bruegel u Bruxellesu i Petersonovog instituta za međunarodnu ekonomiju u Washingtonu – a njegov je tekst primjer analize u kojoj je većina  premisa točna, ali su pojedini zaključci ipak dvojbeni.

Roberto Schmidt/Getty Images Via Afp

Dubiozan je već i naslov analize: „Sjedinjene Države su zauvijek izgubile svoj moralni autoritet”. Ako je netko nešto izgubio, znači da je to prije imao. Potpisani novinar, međutim, stoji na stanovištu da Amerika taj moralni autoritet nikad nije ni imala, barem ne u zadnjih 80 godina, a to je upravo razdoblje kojim se Pisani-Ferryjeva analiza bavi.

Odnosno, lažem. Ne može se poreći da je određeni (i zasluženi) moralni autoritet Amerika stekla svojim učešćem u Drugom svjetskom ratu, kada je uvelike pomogla Sovjetskom Savezu da porazi njemački nacistički stroj. No, taj je moralni autoritet Amerika prokockala davno prije Trumpa.

Trajna predatorska sila

Već u prvoj rečenici analize Pisani-Ferry navodi da su Sjedinjene Države još „od 1944. godine jamčile stabilnost globalnog sustava”, ali su pod Trumpom „zamijenile svoju ulogu globalnog osiguravatelja za ulogu globalnog predatora”. Drugim riječima, Amerika je od 1944. do Trumpa bila pouzdan jamac globalne stabilnosti, ali je pod Trumpom naprasno promijenila svoj dobroćudni zaštitarski karakter i postala predatorska sila.

Ova teza francuskog ekonomista ne samo da je u dubokom raskoraku s povijesnim činjenicama, nego predstavlja i duboku uvredu brojnim narodima i državama koje su u razdoblju od 1944. do pojave Trumpa bili žrtva američkog predatorstva. Kad bismo htjeli nabrojiti sve ratove, bombardiranja, rušenja stranih vlada i vojne intervencije SAD-a u tom razdoblju - od Irana 1953. i Gvatemale 1954. do ovomilenijskih predatorskih nastupa u Afganistanu, Iraku, Libiji i Siriji - trebalo bi nam mnogo novinskog prostora.

Povijest brutalno obara Pisani-Ferryjevu tezu, jer SAD od 1944. do danas nikad nije prestao biti predatorska sila. U tom smislu Trump nije nikakva anomalija na američkoj političkoj sceni. Ako izuzmemo činjenicu da je on prvi američki predsjednik u novijoj povijesti koji predatorske namjere iskazuje i prema Europi, novost u Bijeloj kući u odnosu na Trumpove prethodnike samo su njegovi buldožerski maniri dok čini isto što su činili i oni.

Za razliku od njih, on pri tumačenju američkih agresija ne koristi propagandne floskule o „zaštiti demokracije” ili „obrani ljudskih prava”, već ih odbacuje kao nepotrebne birokratske fraze, a umjesto toga otvoreno kaže što je na stvari, od otimanja tuđe nafte do rušenja nepoćudnih režima. Predatorska srž američke politike pod Trumpom je mnogo transparentnija nego kod njegovih prethodnika iz Bijele kuće.

‘Opasna iluzija‘

U svojoj analizi Pisani-Ferry dobro uočava kleptokratsku dimenziju Trumpove vladavine, oličenu o njegovom korištenju predsjedničke funkcije za osobno i obiteljsko bogaćenje. Francuski ekonomist o tome piše čak i pomalo duhovito:

„Trumpova administracija očito ignorira koncept sukoba interesa i smatra trgovinu utjecajem, pokroviteljstvo i trgovanje povlaštenim informacijama jedinim načinom pružanja pravedne naknade onima na vlasti”, piše autor.

Joseph Prezioso/Afp

Možemo se složiti i s autorovom tezom o neutemeljenosti vjerovanja da će se nakon Trumpovog mandata odnosi Amerike s ostatkom svijeta normalizirati, a Trumpove carinske prakse poništiti, odnosno da će SAD „uskoro ponovno preuzeti svoju vodeću ulogu u međunarodnom ekonomskom i financijskom sustavu”. Takvo vjerovanje Pisani-Ferry naziva „opasnom iluzijom”. Kako kaže, čak i kad bi Trumpov nasljednik želio da SAD vrati svoje mjesto u međunarodnom sustavu, „suočio bi se s dvije prepreke” – vanjskom i unutarnjom.

„Vanjska prepreka je ta što je ostatak svijeta izgubio povjerenje u Ameriku. Unutarnja prepreka je ta što su carine financirale smanjenje poreza za kućanstva. Čak i nakon što je Vrhovni sud ukinuo neke od njih, očekuje se da će te carine i dalje donijeti gotovo 2 bilijuna dolara (1,7 bilijuna eura) između 2026. i 2035. godine. S obzirom na situaciju američkog proračuna, teško je vidjeti kako bi se od njih moglo odustati”, ističe francuski ekonomist.

Od Trumana do Trumpa

Taj dio Pisani-Ferryjeve analize zvuči razumno i racionalno. No, problemi nastaju kada on uspoređuje Trumpa s ranijim američkim predsjednicima – dakako, na Trumpovu štetu – na pojedinim dimenzijama predsjedničkog djelovanja, gubeći iz vida cjelinu tog djelovanja koja nije toliko laskava za Trumpove prethodnike. Tako on, navodeći da je Trump povukao Ameriku iz 66 multilateralnih organizacija, ističe kako je time „Trump okončao Trumanovo i Kennedyjevo nasljeđe”.

Pa da vidimo što je to Trump točno okončao: kakva su to pozitivna nasljeđa koja je Trump iznevjerio?

Najglasovitije nasljeđe Harryja Trumana – koji je Amerikom vladao od 1945. do 1953. godine – jest atomsko bombardiranje Hirošime i Nagasakija. Nikad nitko nije bacio atomsku bombu na ljude, osim Trumana. A njegov ulazak u Korejski rat (1950.-1953.), na drugom kraju svijeta, samo je šlag na američku predatorsku tortu. Trump ga u tome zasad još nije dostigao, iako jest zaprijetio uništenjem iranske civilizacije.

John Kennedy – koji je u Bijeloj kući stolovao od 1961. do ubojstva u studenome 1963. godine – do danas je ostao pojam progresivnog američkog predsjednika, ali neke činjenice ipak govore drukčije. Već u četvrtom mjesecu vladavine naredio je invaziju na Zaljev svinja na Kubi, koja je završila debaklom, ali je i dalje nastavio s pokušajima rušenja komunističkih vlasti u Havani, koje su se stoga za zaštitu obratile SSSR-u, što je dovelo do instaliranja sovjetskih raketa na Kubi.

Kennedy je u listopadu 1962. reagirao pomorskom blokadom Kube – što upravo čini i Trump – a to je sve skupa dovelo do čuvene Kubanske raketne krize, kada je svijet bio dosad najbliže nuklearnom sukobu Washingtona i Moskve.

Kako vidimo, Trump nije okončao Trumanovo i Kennedyjevo nasljeđe, nego ga je nastavio. Međunarodno pravo kršili su i raniji američki predsjednici, ali se oni – za razliku od Trumpa – nisu obrušavali na Europu. Zato Europa tek sada, kad je i sama ugrožena od Trumpa, prihvaća da Amerika krši međunarodne norme. Trajno predatorstvo američke politike Europi je tek sada postalo nenormalno. Treći svijet to zna već desetljećima.