Vozili su se kroz teritorij radikalnih islamista kako bi dokazali da su svi ljudi dobri. Zatukli su ih sjekirama

Mladi par koji je vjerovao u dobrotu svijeta tragično je poginuo u terorističkom napadu u Tadžikistanu. Priča nije nova, dogodila se 2018., ali se ponovno zavrtjela mrežama, te je otvorila pitanja o granici između optimizma i naivnosti, ali i o rizicima putovanja kroz nestabilne regije.

Jay Austin i Lauren Geoghegan bili su Amerikanci iz Washingtona, oboje stari 29 godina, koji su odlučili radikalno promijeniti svoje živote. Dali su otkaze, prodali većinu imovine i krenuli na put biciklima oko svijeta. O svojim iskustvima redovito su pisali na blogu, ističući susrete s nepoznatim ljudima koji su im nudili pomoć, hranu ili smještaj, i naglašavali kako su ljudi, unatoč dojmu koji ostavljaju vijesti, većinom dobri i topli.

Njihov put trajao je više od godinu dana i vodio ih je kroz više kontinenata – od Europe, preko Afrike, do središnje Azije. Cilj im nije bio samo "vidjeti svijet", nego ga doživjeti iz prve ruke: spavati u šatoru ili kod lokalnih obitelji, voziti sporednim cestama, usporiti i upoznati svakodnevicu ljudi daleko od turističkih ruta. Ta ideja polaganja povjerenja u strance bila je središnja nit njihove priče.

Krajem srpnja 2018. godine, njihovo putovanje dovelo ih je u Tadžikistan, zemlju planina i rijetko naseljenih visoravni, koja posljednjih godina privlači avanturiste i cikloturiste. Zajedno s još nekoliko stranih biciklista vozili su se cestom u okrugu Danghara, jugoistočno od glavnoga grada Dušanbea. Bila je to tipična etapa njihova puta – otvorena cesta, vruć ljetni dan i grupa putnika koja dijeli sličnu strast.

No 29. srpnja 2018. ta je etapa završila tragedijom. Automobil se približio skupini biciklista, naglo napravio okret i velikom brzinom se zabio u njih. Nakon sudara, napadači su izišli iz vozila i nastavili napad hladnim oružjem – ubadali su ih noževima i mlatili sjekirom. Četvero stranih biciklista – dvoje Amerikanaca, jedan Nizozemac i jedan Švicarac – izgubili su život na licu mjesta ili od posljedica zadobivenih ozljeda. Ono što je trebao biti još jedan dan putovanja pretvorilo se u jedan od najšokantnijih napada na turiste u toj regiji.

Nedugo nakon napada, odgovornost je preuzela takozvana Islamska država – ISIL. Objavili su snimku za koju su tvrdili da prikazuje napadače kako polažu prisegu vođi te terorističke organizacije. Tadžikistanske vlasti u početku su pokušale povezati događaj s domaćim islamističkim političkim strukturama, no međunarodni mediji i sigurnosne službe uglavnom su slučaj tretirali kao teroristički napad inspiriran ili povezan s ekstremističkom ideologijom.

Vijest o pogibiji mladog para brzo je obišla svijet. Njihova priča snažno je odjeknula jer nije bila riječ "samo" o napadu na turiste, već o slomu jednog idealističkog sna. Jay i Lauren javno su pisali o uvjerenju da su loše vijesti iznimka, a dobrota ljudi pravilo. Upravo zato mnoge je pogodio kontrast između njihovih riječi i brutalnosti stvarnosti s kojom su se suočili.

U danima nakon tragedije, brojni su se mediji vraćali njihovim blog objavama i citirali rečenice u kojima govore kako su "ljudi većinom ljubazni" i kako je strah često napuhan medijskim prikazom svijeta. Za neke, oni su postali simbol hrabrog, ali tragično prekinutog nastojanja da se živi u skladu s vlastitim idealima. Za druge, njihova priča je bila povod za raspravu o tome jesu li podcijenili rizike putovanja kroz nestabilne regije.

Stručnjaci za sigurnost putovanja i iskusni putnici nakon napada isticali su nekoliko važnih lekcija. Prvo, da su i najljepše rute i najpopularnije destinacije ponekad dio zemalja s ozbiljnim unutarnjim problemima, terorističkim prijetnjama ili slabim institucijama. Drugo, da optimizam i povjerenje u ljude ne bi smjeli zamijeniti informiranost, pripremu i svijest o političkoj i sigurnosnoj situaciji na terenu. Treće, da pojedinačni ekstremistički napadi – koliko god rijetki bili – mogu imati tragične posljedice.

Istodobno, mnogi iskusni putnici branili su ideju da svijet, unatoč svemu, uistinu jest većinom siguran i da je broj pozitivnih susreta s lokalnim stanovništvom tijekom dugih putovanja neusporedivo veći od negativnih. Naglašavali su da cilj ne bi trebao biti potpuno odustajanje od putovanja, nego pametnije planiranje: praćenje savjeta ministarstava vanjskih poslova, izbjegavanje zona s poznatim sigurnosnim prijetnjama, registracija pri veleposlanstvima i, kad je moguće, putovanje u paru ili grupi.