- Aktualni Prostorni plan grada Zadra je iz 2008., ja ću podsjetiti da je tada u svijetu bila ogromna recesija i tada smo svi molili Boga da se dogodi makar jedna građevinska dizalica na području grada Zadra, a i šire. Tad, kad se radio Prostorni plan, željela se praktički graditeljstvom kao generatorom ekonomskog razvoja, potaknuti cjelokupna ekonomija. Sada smo došli u drugu krajnost, kad moramo građevinu i urbanističke parametre izregulirati, ali to ne znači da ćemo zaustaviti graditeljstvo i ekonomiju, nego da ćemo je samo finije regulirati.
Kad pogledate Borik, ondje ima dvadeset, trideset zgrada koje su niknule, kako je to moglo proći ispod radara?
- Moglo je zato što je aktualni plan iz 2008., iz godine kada smo, ponavljam, molili za jednu građevinsku dizalicu.
Gornji citati pripadaju Darku Kasapu, gradskom pročelniku za graditeljstvo, iz razgovora za novine od kraja listopada prošle godine, dok je još postojala teoretska šansa da pete izmjene i dopune Prostornog plana grada Zadra budu usvojene u Gradskom vijeću. Izmjene je pokrenuo HDZ još 2020. godine, ali zbog neshvatljivog i neprihvatljivog razvlačenja, za što je također isključivo odgovoran HDZ, nisu došle na usvajanje pred vijećnike u ovom sazivu. Zadar je tako nakon posljednje sjednice, kada su voljom većine stavljene van snage, i de jure osuđen na nastavak mahnite betonizacije po sadašnjem modelu, još najmanje dvije-tri godine. Naravno, pod uvjetom da nakon lokalnih izbora netko odluči pokrenuti novu proceduru za izmjene Prostornog plana.
Ključno je razumjeti da se izmjene i dopune koje su sada zaustavljene, neće moći automatski prenijeti u mandat novog Gradskog vijeća. Cijelu proceduru treba pokrenuti od nule, što će sigurno uzeti masu dragocjenog vremena, dovoljno da se po postojećim uvjetima izda još koja stotina lokacijskih i građevinskih dozvola. Ako pak nova vlast bude htjela raditi potpuno novi Prostorni plan, aktualni s kriminalnim uvjetima gradnje bit će na snazi još duže, zasigurno četiri do pet godina.
Na ove smo stvari već više puta upozoravali, no ako je ponavljanje majka znanja, valjda ćemo u idućih deset godina, kada se konačno potroše sve raspoložive građevinske parcele na području grada, doći pameti kako bi bilo dobro ipak nešto promijeniti.
Jer još mjesec dana aktualna većina, koja je zaustavila izmjene i dopune, tako očito ne misli. Njima je tema prostornog planiranja i Prostornog plana potrošna politička roba, ad hoc tema s kojom HDZ-u nabijaju na nos odgovornost za betonizaciju. Kao u "slučaju Vruljice" gdje su pojedinici iz SDP-a organizirali i danima pozivali na prosvjed, a onda kad je trebalo nešto reći, kukavički nestali sa scene glumeći "obične građane". Ali HDZ je, za razliku od njih, prije pet godina shvatio koliku su nepovratnu štetu napravile izmjene plana iz 2008. pa ih je pokušao koliko-toliko popraviti. No između ravnozemljaša koji ovih dana pozivaju na prosvjede u Vruljici i većine u Gradskom vijeću, očito ne postoji bitna razlika. Strateški isto razmišljaju, izdržimo do izbora, bolje od ovoga nešto ušićariti na biralištima nego uistinu promijeniti ono što se promijeniti mora. Odgovornost ne želimo, eno je HDZ-u, a mi ćemo parazitirati na licemjernoj kritici i građani će to prepoznati kao našu borbu za javnu stvar. A to što upravo oni javnost manipuliraju oko Prostornog plana, problem je percepcije, a ne činjenica, koje im nikako ne idu u prilog. Pa na njih reagiraju rezonom s ruba zemaljske ploče: ako nas činjenice demantiraju, krive su činjenice, a ne mi, neprikosnoveni fajteri za javni interes.
Oni misle da se tako treba boriti i da tako pokazuju ljubav prema svome gradu, iako su potpuno svjesni da su okrvavili ruke, da su postali suučesnici u prostornoj devastaciji. Da nisu više nevini. Da im njihovi pokušaji manipulacije javnošću samo dodatno urušavaju povjerenje i preuzeti narativ kako su oni rješenje problema. A svojim postupcima nam zapravo govore da su sutra na vlasti spremni koristiti iste pa čak i gore metode od onih protiv kojih se navodno bore.
Ali vratimo se na Kasapove izjave. U njima se dva puta spominju famozne dizalice iznad grada kao indikator građevinske aktivnosti. S distance od 15 godina, oči čovjeku da zasuze! Kao, tada je zbog krize sve zamrlo, nije više bilo para, pa smo morali skinuti gaće kako bi se naši investitori nauživali, a gradski proračun napunio. I gaće su bogami dobro skinuli, a investitori su se lijepo osladili. I još se oblizuju.
Konstrukcija te ”molitve za dizalice” nije bila nimalo sveta, već prilično profana, i dogovarala se u svetom trojstvu Medulićeva – gradska uprava - investitori. Cijeli je proces vođen daleko od očiju javnosti, tjednima su se usklađivale parcele i vlasnički listovi s prostornim planom, i kad je sve lijepo dogovoreno, ponekad i subotom i nedjeljom u prostorijama gradske uprave, s ključevima u džepu izvjesnog državnog tajnika, onda se sve to skupa na koncu ozakonilo u Gradskom vijeću voljom hadezeovske većine. Bio je to klimaks zadarske demokracije, kriminalne namjere na vrijeme su spriječene tako što su ugrađene u zakonske dokumente.
Samo rijetki novinari nešto su pisali o tome, ali su ipak pisali i ukazivali što se događa i što se sprema. Zato je Kasapovu floskulu o dizalicama potrebno osporiti, ona je jednostavno neistinita. I onda i danas služi samo kao pokriće za novu grabež dobro uigranih investitora koji su već tada bili pozamašno zapasali pozicije za novi ”investicijski ciklus”, a zapravo za novu turu pranja novca znanih i neznanih investitora, pod zaštitom stranačke kamarile.
Kasapa na koncu valja upozoriti, ako toga nije svjestan, da tu floskulu s dizalicama nije izmislio on nego njegov alias Zdravko Livaković. Ali ne 2008., kad su i on i Kalmeta već dobrano gulili u Sanaderovoj vladi, nego negdje tamo početkom dvijetisućitih, kad su počele pripreme za gradnju na TIZ-u, majke svih graditeljskih afera u Zadru. Kada je skupina istih ljudi dogovorom kreirala prostorne planove, donosila političke odluke, kontrolirala građevinske dozvole, izrađivala projekte te sudjelovala u financiranju najvećeg zadarskog poslijeratnog stambenog projekta (da ne spominjemo navalu trgovačkih centara, pod kontrolom iste grupacije). Bio je to kupleraju sukoba interesa neviđen od Vardara do Triglava koji je kao teorija&praksa godinama bio na snazi. Koji je konačno doveo do pojave ”dizalica iznad grada” i do političkog uzleta Kalmete i Livakovića do Zagreba. Jer oni su znali ”pokrenuti” poslijeratni Zadar, pa će znati i Hrvatsku, a kako je to završilo, svi dobro znamo. Kasap je, uostalom, u to vrijeme kao mladi član HDZ-a bio direktor Vodovoda i bespogovorno je servisirao sve što se od njega tražilo.
Dvojac odgovoran za zadarski uzlet detaširan je u Zagreb, a uzde gradske uprave na daljinsko upravaljanje prepuštene su prvo Ani Lovrin, a potom Živku Kolegi i Nives Kozulić, koja je istovremeno bila i gradska poglavarica za graditeljstvo i ravnateljica Županijskog zavoda za prostorno planiranje. Dakle, samu je sebe nadzirala! Takozvana struka je u stvari, da ne budemo previše cinični, imala ulogu fiksera, kako bi svi apetiti bili legitimno opravdani i legalno uglavljeni u Prostorni plan.
Investitorska klima je manje više ostala ista, u duhu prvobitne akulacije kapitala: domaći igrači s tajnim računima u Lihtenštajnu i Klagenfurtu te njihovi trabanti kao paravani za prave vlasnike iz sfere politike, a danas su na sceni njihovi potomci i nasljednici. Cijela je stvar tako fino uštimana i upakirana u celofan "nužnosti zbog svjetske krize", a posljedice su nas izravno dovele da onoga što danas nazivamo betonizacijom Zadra.
Kao mali podsjetnik na to vrijeme i odnose, izdvojio sam četiri članka Slobodne Dalmacije: jedan iz 2006. koji sublimira nevjerojatnu spregu između investitora i politike na projektu TIZ-a, te tri članka iz 2008. godine. U jednom, iz siječnja 2008., otkriva se famozna veza između Zadra i Lihtenštajna, a preostala dva iz veljače iste godine, govore kako su zelene površine na Boriku pretvarane u građevinske parcele, baš tamo gdje je zadnjih godina najintenzivnija gradnja. Izmjenama su, među ostalim, povećani koeficijenti izgrađenosti u zonama niže i veće gustoće, makla se obveza izrade urbanističkih planova za brojne stambene zone, smanjen je obvezan razmak (H-pola) između zgrada, što je na koncu izravno omogućilo, primjerice, izgradnju one ”košnice” na Plovaniji, Borik i Vitrenjak je pretvorilo u betonsku pustinju, a na koncu i omogućilo skandaloznu gradnju u kontaktnoj zoni parka Vruljica.
Tada je ustvari krenuo stampedo interesnog uništavanja gradskog prostora. Prostorni plan je prekrojen prema željama investitora, na njihovim se parcelama povećavala mogućnost veće izgrađenosti. Za manje od dvadeset godina Zadar je dobio dinastiju novih bogataša stasalih na koruptivnoj sprezi vlasti i politike. Dinastiju koja kontrolira tokove novca, dodjeljuje poslove, postavlja pravila, s pipcima u svim društvenim i poslovnim sferama. Koji su uspostavili mrežu nevidljivih odnosa: tko po njima ne igra, ne može im pristupit ili će biti izbačen kroz prozor.
Od tada do danas nijedan građanin sa zemljištem u građevinskom obuhvatu, nijedan investitor s parcelom za građenje, nije se požalio na uvjete plana iz 2008. godine. Žaliti su se počeli neki tek ovih dana kada im je nova sedmerokatnica došla pod nos. Tako u Zadru javnost doživljava prostorno planiranje, a oni koji bi trebali - gradska uprava, stručnjaci i gradski vijećnici - ljudima transparentno objasniti što se i zašto nešto radi i kakve su posljedice moguće zbog toga u prostoru, i onda kao i danas, ili su ostali nijemi ili su dio igre. Ili su izabrali manipulaciju.
I to najviše frustrira: mogu sada do izbora svi lamentirati, međusobno se optuživati i ne znam koliko biti u pravu, ali gorka je istina da se stvari još godinama neće promijeniti.
Za sudjelovanje u komentarima je potrebna prijava, odnosno registracija ako još nemaš korisnički profil....