Stanko Karaman: najveći neprijatelj novinarstva je vrime

Da prvo riješimo na početku, jesmo li mi na ‘vi‘ ili na ‘ti‘. Duplo si stariji, vršnjak si ‘Slobodne‘, pa bi možda bija red...

- Mi smo na ‘ti‘, jer si ti jednostavan i prilagodljiv čovik, neka si pinku mlađi. Uostalom, u našem poslu puno je generacija, radimo skupa, na terenu smo danima, kako bi bilo da se jedan drugome obraćamo ka na engleskome dvoru.

- Onda se vratimo, vršnjak si ‘Slobodne Dalmacije‘, nema vas puno priživilih poslin pustih godina novinarskoga stresa?

- Je, al ja san mlađi. ‘Slobodna‘ je rođena u šesti misec 1943. a ja u osmi. A u novinarstvu san proveja pune 42 godine. I još mi nije dosta – kaže nan naš dugovječni kolega, fotoreporter-novinar (tako voli da ga se titulira) Stanko Karaman.  

O visokoj godišnjici ‘Slobodne Dalmacije‘ razgovarali smo s veteranom o mnogočemu,  a ponajviše o profesiji, koja se iz doba njegovih početaka do danas okrenula naopako. No, Stanko nije tehnološki zaostao i u svojim godinama je na Facebooku, objavljuje fotomonografije, piše pričice, snima...

- Nisan ja moga bit penšjunat, ono pljucat u more i bacat kamenčiće. A zašto se nazivan fotoreporter - novinar? Zato šta san tokom ciloga radnoga vijeka najviše volija foto-vijesti, koje san pisa sam. Znaš li da u početku novinar i fotoreporter nisu išli skupa na teren? Tako bi ja uzeja fotoaparat s dvanaest snimaka, sija u autobus, vlak ili trajekt ili jednostavno lunja po gradu i skuplja vijesti. Uslika bi i napisa pričicu. Zato instistiran na tome fotoreporter-novinar.

I to je skroz razumljivo. Nisan fotograf, jer fotograf može bit umjetnički ili modni, a fotoreporter uvik fotografijon donosi i vijest. Zato naša fotografija ne može bez čovika, jer čovik na slici znači život, a mi se bavimo životon.

- Kako si se infeta novinarstvon?

- Ka dite. Jesi kad čuja ovo: nas je bilo puno doma i mater bi me poslala po kruv, uvik četiri štruce. Ja bi kupija tri i po, a onu jednu polovicu bi izricka ka da san je izija, pa bi tako reka materi da san marenda. A zapravo bi od te ušteđene razlike kupija novine i čita ka lud. I romane, sićan se onoga ‘Nevina u ludnici‘. Onda bi me u školi učitalj pita: „Ajde Stanko, reci nan šta se događa u svitu!“

A ja bi sve ispriča šta san pročita, unutrašnja i inozemna zbivanja. Čin bi doša doma, upalija bi Radio Washington i sluša Grgu Zlatopera di čita vijesti iz svita.

- Ipak si skoro završija u sportu?

- Tako san i doša do novinarstva. Ka mali san brzo trča kros, sprint, uvik među najbojima. Onda san igra rukomet za klub Sjever, a znaš ko je bija na branki? Zdenko Runjić. Pa san priša na košarsku u „Splita“, di san posli bija trenar juniora, među mojima ‘tićima‘ bili su Dražen Tvrdić, Ivo Orlandini, Zoran Grašo i Siniša Depolo, postali smo viceprvaci Jugoslavije. Bija san i košarkaški sudac.

- Prvi fotoaparat kupila ti je mater?

- Je od svoga maloga penšjuna. Tamo 1964. Najprvo san počeja pisat a onda i snimat za Sportske novosti koje su bile dio Vjesnikove izdavačke kuće. Posli san radija i za druga njihova izdanja, posebno Vjesnik i Arenu. A to bi bilo ovako, sija bi na autous i iša u Kaštel Sućurac di se igra kaštelanski derbi Jadrana i Jugovinila, onda bi se vratija u redakciju na srid Rive, pa bi iša u Glavnu Poštu diktirat tekst u Zagreb. I kaže meni daktilografkinja s druge strane: „Baštampliraj mi!“ A šta je to? To je značilo slovo po slovo „Z kao Zagreb“, „Split kao Split“...

- Pa koliko je to trajalo?

- Ajme. Za vijest i po ure. A filmove smo slali feraton, pa bi ih gori pokupija kurir.

- Kako si doznava za visti i događaje, nema mobitela, nema mejla, nema interneta, nama ni telefona čoviče!

- Reka san ti, skita bi po gradu, od Sjeverne luke do Marjana. Svaki put bi skupija deset, petnajst foto-vijesti. Sićan se i kad san slučajno naiša u Sjevernu luku na iskrcavanje američkih lokomotiva. Doma u kondutu bi razvija film, trča na feratu i sutra je izašlo u Vjesniku, prije nego u ‘Slobodnu‘, to je bila ekskluziva.

- A kad si doša u ‘Slobodnu‘?

- Već 1968. na poziv glavnoga urednika Hrvoja Baričića jer je falilo fotoreportera. Andro Damjanić je krenija u ugostiteljski biznis na Hvaru koji je propa posli par godina, Danilo Kabić bija je prid penziju, a Petar Jović Pempek na dugome bolovanju. Zateka san Đanija Golla, koji je posli iša u Beograd, a iza mene su došli Feđa Klarić, Zoran Marić i Pero Gudić. U tri navrata bija san šef foto-službe. Zašto u tri? Jer kad bi se malo odmorija od trčanja okolo, ali opet bi me uvatilo da oću na vanka, na ulicu, s ljudima, na otoke, u Zagoru.

- Još nan pričaj, kako je to izgledalo?

- Evo recimo, odlučija san ić na Korčulu. Onda bi krenija brodon do Vele Luke, pa buson u Korčulu i puten snima i zapisiva. Pribacija bi se trajekton u Orebić na Pelješcu, uvatija kamiondžiju da me pribaci do raskrižja za Trpanj. I onda na noge pet kilometri do Trpnja. Kad b završija posal iša bi autobuson u Ploče i onda put Splita. Donija bi tonu fotografija i vijesti i svi bi bili zadovoljni. Posli san kupija fiću, a redakcija nas je poticala da idemo svojin autima, platili bi nan troškove, ali jedva bi se time pokrivali.

- Sve je bilo tanko, a danas obilanca...

- Pazi, u aparatu san ima film sa dvanajst snimaka a jedan ti je triba ostat za po putu do redakcije - ako se šta iznenada dogodi da možeš snimit. Kad bi igra Hajduk nismo odali gori-doli po terenu, nego bi sta na protivnički gol i čeka oće li Hajduk uvalit. Nekad bi od tri, četiri snimka tribalo učinit šest, sedan fotografija, montirali bi da se vidi akcija, balun, gol. A zna bi ić u Zagreb na Dinamo - Hajduk, snimat do poluvremena, takstista bi prije naručija da me čeka i odma na avion doma, s po utakmice! Tako da se stigne prelomit i štampat do ponoća.

Najveći neprijatelj fotoreportera i novinara je vrime, trka s vrimenon je uništavajuća, ali bilo je to uništavanje s gušton. Tako da se od tada puno toga prominilo, osim vrimena, njega uvik fali.

- U to vrijeme nastaju i neke tvoje fotografija koje su kasnije postale antologijske poput „Pepeljuge iz Dicma“ ili „Pastira Lode“ iz Nazorovih pripovijetki, fotografije Miše Kovača i drugih zvijezda u totalno opuštenim trenucima.

- Ta djevojčica iz Dicma mi je zauvijek ostala u srcu. Vozio sam 1970. tamo kod Dicma i primjetio da se iznad suhozida, jedne gomile kreću nabrana drva i jedna glavica. Zaustavio sam auto i skočio kraj puta, ugledao malešnu curicu kako na leđima nosi brime drva, okrenula se prema meni i pogledala me uplašeno, a ja sam okinuo fotografiju, koja je dobila drugo mjesto na državnom natjecanju velikih novinskih kuća „Susreti solidarnosti“ u Prištini. Puno godina kasnije smo se upoznali, ona ima 55 godina i živi kod Zagreba gdje se udala. Uvjeren sam isto tako da najduže žive fotografije na kojima je čovik u prvom planu. Jednom smo bili na fotografskom natjecanju u Donjem Milanovcu 1978. gdje smo imali zadatak snimati po slobodnoj volji. Promatra san kolegu kako snima zastavu, valjao se, rastezao, a ja sam s nogu snimio i njega i zastavu i dobio nagradu.

- Sićaš li se telefota?

- Kako ne, to je bilo svemirsko čudo tehnike. A znaš li da san ja prvi iz Splita posla fotografije s tin uređajen! Bilo je to 1967. i još san radija za Vjesnika i u isto vrime se pogodilo da na Stari plac igraju Hajduk i Olimpija, a u Lori dodjela Vjesnikove plave vrpce. Dva važna, velika događaja. I moji u Zagreb nisu imali povjerenja da mogu obe stvari stić, jer su smatrali da još nisan dovoljno iskusan. Ali organizira san se. Prvo san trča u Loru, snimija dodjelu Plave vrpce, pa na Plac snimit Hajduka. Onda brzo u Perajice na Peristil razvit slike, a u Glavnu Poštu me čeka inženjer telekomunikacija Darko Glas s tin čudon tehnike. Fotografiju omotaš oko valjka, onda po njoj klize tanke iglice, i telefonskon žicon ravno u Zagreb. To je bilo čudo ka da si sletija na Misec. Sutradan su u Vjesniku izašla oba događaja i glavni urednik Mirko Peršen mi je čestita. Danas bi to bilo čas posla, a u to vrime mirakul.

- Priskočimo neko vrime, posli si u tandemu sa Sašom Ljubičićen, tamo devedesetih nastavija udarat tempo. Znan da smo se mi mlađi bojali tih terena s tebon ka vraga!

- Saša se pokaza okretan i brz, ništa mu nije bilo teško, moga je vatat moj ritam. U to vrime više se nije lutalo pa šta nađeš, nego bi dogovarali unaprid di ćemo. Tako bi recimo išli na Korčulu, napravili 10 do 15 foto-vijesti i četiri veće reportaže, sve u jednome danu. Satrali bi se ka pasi, a Saša je govorija da smo putovali ‘brzinon jedne dnevnice‘. Nije to svak ni moga.

- A kako si sklopija veliko prijateljstvo s Mišom Kovačem. Nije to bija samo odnos pivač - novinar, skupa ste putovali, obišli cilu Jugu!

- Točno tako. A sve je počelo u hotelu Marjan tamo 1967. za vrime zlatnih vrimena Splitskoga festivala. Mišu su tada podcjenjivali, a ja ga nisan ni poznava. Tako mene u Marjana zaustavi jedan crnomanjasti momak: „Izvinite, jeste li vi iz novina? Ima bi van nešto ispričat.“ A ja njemu: „A ko ste vi?“ „Mišo Kovač.“ I pojada mi se, bija je teško razočaran da su pismu namijenjenu njemu na Zagrebačkome festivalu dali Vici Vukovu s kojon je pobjedija i otresa se na sve, i upravu festivala i kolege, znaš njega. I ja napišen, pošaljen u Arenu, urednici prisritni jer su dobili skandal. A ja donesen tekst Miši da ga pročita. „Stanko, ovu nepravdu ka da si ti doživija!“ Ali ja mu kažen: „Mišo, amo mi ovo povuć jer ćeš ti sebi ovime uništit karijeru, a tek si na početku.“ I tako je i bilo, urednici su poludili jer san povuka tekst koji je bija na putu za štampariju. Tako je san ga zaštitija, a on je steka veliko povjerenje, postali smo prijatelji, evo će za dvi godine bit šezdeset punih godina.

- Snima si mu i naslovnice albuma?

- Jesan, a neke od tih fotografija su postale antologijske i danas se štampaju na majice, kao ona s lančićen i sunčanin oćalama. Snimija san ga za dvi prve LP-ploče i četiri singlice. To su bili kolori koje smo slali u Austriju na razvijanje. MIšo me zva da priselin u Zagreb, ali san mu reka: „Mišo, ja osin šta san bija u vojsku i radi posla, nikad nisan napustija Split na više od tri dana.“

- Puno kasnije ste prijateljstvo zapečatili monografijom?

- Je, ali prva je bila „Od kolijevke do Hajduka“, prije sedan godin, prvo izdanje se rasprodalo, pa smo odma tiskali drugo. To je ka jedna moja retrospektiva, bilo mi je žaj da te fotografije stoje u škafetinu, neka ih svit gleda. Onda je bila „Mate Mišo Kovač - Dalmacijo, pismo stara“, i to je išlo u dva izdanje, s tin da san u međuvremenu dozna da je Mišo u financijskin problemima i odreka san se prihoda njemu u korist. Treća knjiga je bila „Splite grade, ja te volin“, di san skupija pet godina objavljivanja na Facebooku. Četvrta knjige posvećena je mistu moje supruge na Pelješcu, „Gornja Vrućica - još ima uja u svići“. Onda je išla peta „Ribarstvo u općini Trpanj - leute moj“, šesta je u spomen na velikoga Supetranina Zdenka Juričevića s podnaslovom „Htjeli su ga ostaviti u trajektnoj luci“, a sedma je o izdanku obitelji iz Broćanca „Igor Nešić – boksao, pjevao, konjima šaptao“. Kad san sija s Nešićevin ocem Željkom, nakon prvoga razgovora mi je reka: „Nećeš virovat, sada iman osjećaj da je živ i s nama“.

- Štampa si u sedan godina više knjiga nego Krleža!

- Išle su jedna za drugon i protiv moje volje. Nakon svake san reka da je gotovo i da ću se odmorit.

- Fotografije koje su nekad bile dnevna vijest, rutina našega posla, s protekom vrimena postale su antologija, koji je to fenomen?

-  Iz tog razloga sam se zalagao i kao voditelj foto-sužbe da se arhiv sredi i drži urednim. Toga možda nismo bili svjesni onaj čas, ali kad prođu godine onda se pokaže kako su te fotografije pravo blago. Primjer su i moje fotomonografije koje su nestale brzo nakon promocija, ljudi su ludi za starim fotografijama koje u trenu kad su nastale možda i nisu bile tako značajne, posebnom kad je o novinarstvu riječ. Bile su namijenjene za jednokatnu upotrebnu, kao i novina.

- Analogija i digitalija?

- Ispriča san ti koja je bila kalvarija doć do fotografije, razvit ih, poslat. Danas svak ima fotoaparat u žepu i može slat fotografije di oće i odakle oće, nevjerojatnom brzinom.

- Kako si se zaljubio u Facebook, tamo si ludo praćen?

- Pa je, iman četiri iljade pratitelja koji su aktivni. Kad san iša u penziju shvatija san da mi se ne da moljakat redakcije da mi objave koju sliku, nego san na Facebooku otvorija profil i stavlja fotografije, stare i nove, pa uz njih kratke priče. Naša sam u tome zadovoljstvo isto ka da objavljujen u novinama, tim prije šta bi se ispod slika razvila rasprava, budila su se sjećanja. Ima onih koji samo vole slike, teškoin je pročitat tih par rečenica ispod, a to znan jer lajkaju dvi sekunde nakon šta san objavija. Toliko san se navika, da bi bija lud bez fejsa.

- Još si ka momak, baviš li se sporton?

- Ima nešto u genetici, pokojna mater mi je umrla s 90, a po zdravlju još bi bila živa da nije dobila bolničku bakteriju. Priča san ti da san se bavija sporton u mladosti, a onda cili život trka za poslon. Sad nisan zasija ni zalega, umjeren san u svemu, sićan se svega, sniman i pišen, tako vježban mozak. Eto ti. Moga bi još četiri ure govorit.