Olja Runjić, književnica, pjesnikinja, dramatičarka i scenaristica, osnivačica i umjetnička direktorica Međunarodnog festivala suvremene književnosti Šibenske književne ure (ŠKURE) te majka desetogodišnje djevojčice, Šibenčanka je iz Varoša koja je rodni grad napustila kao devetnaestogodišnjakinja. No bez obzira na gradove u kojima je živjela i na činjenicu da je danas njezin obiteljski dom u Beču, Šibeniku se uvijek iznova vraća – kako kroz svoja djela, tako i sve češćim dolascima u rodnu kuću u Ulici Zdravka Bege, na Jadriju, na Zlarin… Ove je godine kandidirana za „Šibensku grandecu”.
- Šibenik je moj rodni grad. Zavičaj spada u one zadatosti koje nismo birali, ali su nas uvelike formativno i identitetski odredile, pa je tako i mene odredio Šibenik. Negdje u tom radijusu između četiri šibenske tvrđave nastajala je i formirala se moja prva etika i estetika života. Sa 19 godina otišla sam iz Šibenika, najprije u Zagreb, pa onda u Veneciju na fakultet. Studirala sam književnost i onda me život odnio na razne strane. Bilo mi je jako važno otići; mislila sam da je to nešto što svaki čovjek treba napraviti. Onda prođete sve to skupa, ali zapravo tu svoju zavičajnu popudbinu, bez obzira na to gdje ste, nosite uvijek sa sobom. Tako da svi mi koji živimo u emigraciji zapravo ne živimo do kraja nigdje, ni tamo ni ‘vamo. S godinama je manja potreba za sadržajima koje nudi Zapad, veliki gradovi i brzina života. Ta potreba za konzumacijom je sve manja, a sve se više vraćam svojoj autentičnoj i bazičnoj prirodi. Ono što kod Šibenika možda i najviše volim jest sirova ljudskost i autentičnost; ovdje je moje mjesto gdje se najbolje osjećam. Šibenčane karakterizira određena samodostatnost, izražen osjećaj pripadnosti i fanatične ljubavi prema gradu koja je meni, s mojim nomadskim načinom života, počesto dirljiva. Ovdje je sve najbolje, najljepše, najpametnije – ‘ovo nema nigdi na svitu‘ – ali upravo je to, čini mi se, ono što Šibenik čini otvorenim za drugo i drukčije, otvorenijim negoli su to neki drugi, puno veći gradovi. I sama sam zagrižena Šibenčanka.“
Olja Runjić dosad je objavila jedan roman i tri zbirke pjesama, napisala je nekoliko kazališnih, filmskih i televizijskih scenarija te režirala i producirala dokumentarni film „Kabinaši“. A sve ovo šibensko o čemu govori i čemu se vraća, nekako se najviše osjeća u poeziji.
„Pa da, vjerojatno. Možda je ova zadnja zbirka baš neka moja mala studija jezika, tog materinjeg jezika. A moj materinji jezik podrazumijeva, prije svega, taj dijalektalni stari šibenski govor u kojem je bilo jako puno talijanizama, germanizama i turcizama. I ja sam, eto, htjela negdje za sebe i za svoju kćer, koja živi u Beču i tamo je rođena, sačuvati taj prvi jezik, jezik kojem se sve više vraćam. Tako da je zbirka ‘Amapola‘ posveta. Ona je formalno posveta mojoj kćeri, ali je zapravo posveta i svim tim ženama koje su prošle kroz moj život i koje su me formirale: mojoj majci, baki, tetkama, susjedama. Takav je i taj jezik. Rekla bih da je ovo knjiga o putu od djevojčice i mog odrastanja u Šibeniku, preko žene, do djevojčice kojoj se ja danas obraćam, a to je moja kći. Naravno da su u tom smislu Šibenik i još neka druga mjesta koja su meni jako važna, poput Jadrije i Zlarina, uvijek dio moje poetske priče, simbolike i identiteta.“
Kad se govori o Jadriji, neizbježno je spomenuti dokumentarni film „Kabinaši“, u kojem je Olja i scenaristica, i redateljica, i producentica. A „jadrijski đir“ jedna je od njezinih posebnih ljubavi.
„Da, dva su mjesta za koja sam jako vezana u Šibeniku: prvo je Jadrija, a drugo otok Zlarin. Na Jadriji sam provela većinu ljetovanja u djetinjstvu. Tamo smo imali vikendicu i pola moje familije i danas tamo ljetuje. Bio je jedan period u mom životu kad sam se borila sa zdravstvenim problemima i tada sam odlučila: ako to sve skupa prebrodim, jedan ću film posvetiti Jadriji i kabinašima. Ta se ideja zapravo rodila u švicarskoj bolnici. Htjela sam da to bude nešto što će ostati iza mene, jer mi je u tom trenutku bila iznimno važna ta jadrijska priča. Jadrija je, kao što mi Šibenčani dobro znamo, autentično ljetovalište i jedan od glavnih toponima mentaliteta i identiteta ovog grada. Jako sam vezana za nju, iako sad sve više boravim na Zlarinu. Radila sam zajedno s Tomislavom Krnićem koji mi je puno pomogao jer mi je to bio prvi autorski film. Oboje smo radili s puno entuzijazma i bez ikakvih sredstava.“
No Olja Runjić nije samo uspješna autorica. Iza nje je osnivanje i pet godina zahtjevne organizacije ŠKURA. Mogla ih je smjestiti u Zagreb, Sarajevo ili bilo koji drugi veliki grad s većom logistikom i financijskom potporom, no izabrala je Šibenik. U proteklih pet godina dovela je na Malu ložu i druge pozornice vodeća književna imena iz cijele regije, istodobno pruživši priliku brojnim amaterima i entuzijastima.
„ŠKURE smo pokrenuli 2021. Zašto u Šibeniku? Pa, zbog svega prije navedenog. Imala sam potrebu učiniti nešto za svoj rodni grad, bez velike mistifikacije. Mislim da svojim kratkim boravkom na Zemlji možemo nastojati ili oplemeniti prostor oko sebe, ili ga zagaditi. Pa, ako nismo u stanju često oplemeniti, onda bar da ne zagađujemo. Ja sam po svom senzibilitetu prije svega čitateljica, a tek onda spisateljica. Razmišljala sam što bih mogla dati Šibeniku koji je godinama bio u kulturnoj stagnaciji. Grad se diže zadnjih 10-15 godina na vrlo pametan, lijep i promišljen način. Sviđa mi se što ništa nije stihijski – ni ono što radi Tvrđava kulture, ni Turistička zajednica, ni razne udruge. Zaista sam osjećala da nedostaje kulturna strategija koja bi promovirala knjigu. Također, bilo mi je važno sačuvati od zaborava mog dragog prijatelja, preminulog šibenskog pjesnika Stjepana Gulina. On je i za života bio po strani, dijelom vlastitim izborom, a dijelom načinom života. Strašno me mučilo da će pasti u zaborav. Dok je živio, često je s cigaretom u ustima šetao ovim butama i kaletama kao dobri duh grada, prolazeći neprimijećen, a pisao je sjajne pjesme i nagrađen je Goranovim vijencem. Bilo mi je važno da njegovo ime nosi regionalna pjesnička nagrada koja se u sklopu festivala ŠKURE dodjeljuje već pet godina.“
Razgovor s Oljom Runjić uvijek se vrati na Varoš, na odrastanje i prijateljstva koja su ostala cjeloživotna, poput onoga s obitelji Dedić.
„ Pa da, odrasla sam u Varošu. i zapravo sam, kao i svi tih sedamdesetih i osamdesetih godina, odrastala na ulici. I imala sam tu privilegiju, i obiteljski, a ne samo susjedski, da budem vrlo usko vezana s obitelji Dedić. Ono što me obilježilo sigurno je i Arsenov „Brod u boci“ koji je objavljen 72., kad sam se rodila. Dakle, moj otac i moj stric Anđelko, Arsenov brat Milutin, i Arsen – sada su oni svi već pokojni – te pokojni Gold, imali su brod koji se zvao Čentrunić i s njim su plovili šibenskim arhipelagom. Ja se toga, naravno, kao dijete ne sjećam. To pamte moji rođak Saša i Arsenova kći Sandra, jer su oni najstariji od nas djece. Ti su odnosi bili vezani i kumstvima, a poslije smo mi djeca nastavili njegovati tu tradiciju druženja. I danas se zaista svi družimo i nalazimo. Nažalost, jedan od meni najbližih ljudi, Matija, nas je napustio, kao i Gabi prošlo ljeto, ali još uvijek rado odlazim u Ulicu Nikole Tesle i tamo malo posjedim u dvoru, jer sam bliska s obitelji. To mi puno znači. Naročito prije Škura, uvijek večer prije odem tamo da malo izmeditiram i otpustim stres koji me čeka. Htjela bih reći da je Varoš obilježila takva genijalnost poput Arsenove, ali ga je obilježila i jedna Hajka i njen muž Dobroslav, te razni originali uz koje smo mi odrastali. Njima je također posvećena zbirka „Amapola“. A možda su za ono što ja nosim iz Šibenika Hajka, pokojni Sandro Talijanac i pokojni Tripe i Koka bili važniji nego, ne znam, Vice Vukov ili netko drugi. Godinama sam, kao djevojčica, Vicinoj tetki nosila ručak kad je pala u postelju, pa bih išla kod Hajke i nosila njezinoj djeci svoju odjeću i cipele koje bih morala prije dobro ulaštiti. Živjeli smo u jednom vrlo eklektičnom okruženju, tih ljudi danas više nema. Kad dođem u Varoš i sjednem na svoj balkon, čujem sve te glasove – Dedića, Čelara, Juračića, Jurasa, Bajica, Morgena, Škarica i Burza. To je moj Šibenik. Tu mi je sve potaman. I to je, bar što se mene tiče, sve što bi se o zavičaju moglo kazati. A nominacija za Grandecu za mene je priznanje da ipak nešto dobro radim za svoj grad.“
Izbor 10. Šibenske grandece bit će održan 10. ožujka u Centru za nove tehnologije Trokut u Šibeniku. Ove godine je nominirano pet kandidatkinja, a tu manifestaciju organizira Udruga "Volim Šibenik".
Za sudjelovanje u komentarima je potrebna prijava, odnosno registracija ako još nemaš korisnički profil....