Minjaju se običaji, al još od davnina
znala se je po kitama svaka vrsta vina.
Smrika je za crno, maslina za bilo,
borić je za opol, da ti liči tilo.
Vidija san svitska čuda, sva san mora proša,
ali nigdi nije bilo kita iz Varoša...
- dio je stihova pjesme "Kite" koju je uglazbio i napisao šibenski kantautor Arsen Dedić, a proslavila ju je Klapa Šibenik.
Ovi stihovi opisuju stari, jedinstveni šibenski običaj označavanja vina u lokalnim konobama i tovernama. Smrika obješena na vratima značila je da se u konobi toči crno vino. Maslina je pak označavala da se u toverni "pušta" bijelo vino. Borić je bio znak da se u ponudi nalazi opol, odnosno tradicionalno roze vino.
Stari Šibenčani znaju što je bila toverna i što je značila. To nije bilo samo mjesto gdje se "puštalo" vino, to je bila institucija koja je držala ljude na okupu. Neuređena, nepretenciozna i otvorena za svakoga, toverna je bila dnevni boravak i društvena mreža Šibenika.
‘Đir od kita‘
Ono što ju je obilježavalo bio je najjednostavniji komunikacijski sustav na svijetu: kita iznad vrata. Grana smrike značila je crno vino, masline bijelo, a borić opol. Nije trebalo puno pitati – kad bi ugledao kitu na kantunu kuće, znao si: vino je pušteno, vrata su otvorena, samo prati kite.
Šibenske toverne nestale su polako, bez formalnog oproštaja, a s njima i kite. Mijenjali su se zakoni, navike i ritam života. Gradovi su ubrzali, a kafići i restorani preuzeli su ulogu toverni. Neonske reklame zamijenile su kite na pročeljima. No tradicija se ne gasi tako lako – ona živi u sjećanju i samo čeka pravi trenutak.
I čini se da je tradicija dočekala da se vrati, doduše, samo na jedan. Naime, u subotu u povodu Martinja u Šibeniku je organizirana manifestacija "Đir od kita". O čemu se radi, pojasnio je Dino Karađole, direktor šibenske Turističke zajednice koja je jedan od organizatora ovog događaja:
- Rekao bih da je riječ o urbanoj vinskoj šetnji kroz povijesnu jezgru Šibenika kojoj je cilj spojiti staru dušu grada s modernim uživanjem u vinu.
Đir od kita vinski je đir ulicama stare gradske jezgre. Individualno ili uz turističke vodiče, sudionici će se kretati jednom od dviju ruta i s vinskom putovnicom u rukama pratiti kite do šest tovernaških postaja. Iza svake kite čekati će ih šibenski vinari s po dvije svoje etikete i autentičnom pričom o gradu, vinogradima i trudu koji stoji iza svake boce.
Ovo mi se čini kao jedinstvena prigoda kušati Debit, Babić, Maraština, Plavina, Lasina i druge sorte ukorijenjene u šibenski terroir tamo gdje najbolje pristaju – u staroj gradskoj jezgri Šibenika, među kamenim ulicama, trgovima i pričama koje grad nosi generacijama - rekao nam je Karađole.
A ono što je modernim Šibenčanima prilika za jedan dan, njihovim starijim sugrađanima bila je svakodnevica, nekima i rutina koja se "duperavala" i dvaput na dan.
Nepisani kodeks ponašanja
U vrijeme kada je šibenskom Docu, na Gorici i Varošu bilo barem dvadesetak toverni pokušao nas je vratiti Željko Krnčević, arheolog i bidši ravnatelj šibenskog Muzeja:
- Mislim kako su kite obilježje i istinska baština našeg Šibenika i pomalo zaboravljenog duha Mediterana koji je krasio naš grad sve do zadnjeg desetljeća prošlog stoteljeća.
Moja sjećanja sežu u vrijeme kad sam bio dijete, a to je kraj 60-ih i početak 70-ih godina prošlog stoljeća. Naime, do 10.-12. godine živio sam u Varošu, u Mimincu. Taj dio grada uvijek je bio pun bio ljudi koji su čekali autobuse ili vlakove. Dok su kratili vrijeme išli su na marende.
Bilo je to mjesto gdje se "tovernašilo". U mom susjedstvu janjci su se pekli u oboru kod Mile Kendeša. U ulici Ante Šantića u kojoj sam stanovao kočijaš Špiro Mileta točio je vino u svom dvorištu. Njegov brat Antiša Mileta kod bivšeg Partizana isto je tovernu, da dalje nebrajam...
Sjećam se pisama, svađa i smijanja koji su dopirali iz tih toverni. Zanimljivo, pisma nije bila ista prije i poslije konzumiranja vina. Je, bilo je tu i neusglasica. Kako je to odlično opisao poznati šibenski redatelj Mate Relja u svom dokumentarcu "Kroz šibenske tisne kale", da se kažnjavalo za svaku izrečenu beštimju u šibenskim tovernama tadašnja Općina Šibenik imala bi golemu zaradu - priča nam Krnčević.
Otkrio nam je i da su tadašnji vlasnici toverni imali nepisani kodeks ponašanja kojeg su se svi držali:
- Uvijek se išlo u istu tovernu sve dok se ne popije svo vino koje je vlasnik imao. Tek kada bi se popilo vino u jednoj konobi, išlo bi se u drugu i tako redom. Razlog je bio taj da se ne otvara bačva i da vino u njoj ne stoji predugo - veli bivši dugogodišnji ravnatelj Muzeja grada Šibenika.
A mi smo mislili da su stari Šibenčani toliko pili da se vino ne bi imalo vremena "uskvasiti"?
- A nije baš bilo tako. Nisu svi išli u toverne da bi "lokali". Toverne su bile mjesto društvenog života, ono što su danas kafići ili društvene mreže. U toverne su išli i likari i težaci. Ćakulalo bi se, bacilo na karte, zapivalo, pojilo koju slanu srdelu, popilo kvarat vina i išlo leći kako bi se ujutro moglo na posao. U tovernu se išlo iz gušta, jer manje-više svi su imali svoje vino kod kuće.
Dnevna i noćna klijentela
Eh da, mira je bila kvarat (op-p. dva i po deca) vina. To vam je otprilike kao da danas popijete dvije pive. To je bilo za one koji su pili umjereno, a takvih je bilo najviše. Druge dvije mire su bile po litre i litra.
Inače, većina toverni nisu dugo radile. Obično bi to bilo dok ne padne mrak. Naravno, uvijek je bilo onih koji bi ostajali malo duže... Ista priča je i danas. Imate kafiće koji su prazni u osam navečer, a ima onih koji rade duže - govori Krnčević.
Prema njegovim riječima, toverne su imale dnevnu i večernju klijentelu:
- Ujutro bi u vrime marende toverne obično išli ljudi koji su u grad dolazili na Stari pazar prodavati svoju robu, dok su navečer dolazili uglavnom Šibenčani koji su živjeli u gradu - pojašnjava Krnčević.
Sumrak toverni počeo je s usponom kafića:
- Negdje 70-ih godina 20. stoljeća u Šibeniku se počelo otvarati sve više kafića. Od Golda, Zera, Šupuka, Centra... Oni su postajali sve popularniji, a toverne su polako zatvarale svoja vrata. Koliko znam, posljednju šibensku tovernu držala je obitelj Škarica preko puta sadašnje "Marende". Ona je sigurno još od 80-ih godina prošlog stoljeća bila otvorena, ali je do Domovinskog rata i ona zatvorena - kazuje nam Krnčević.
Arsen u svojoj pjesmi govori kako je proša cijeli svijet, ali da nigdje nije vidio kite nego samo u svom rodnom Varošu. Jesu li kite šibenska specifičnost ili ih se moglo naći i u drugim dalmatinskim gradovima?
- Ne mogu sa sigurnošču odgovoriti na na to pitanje, ali niti jedan drugi grad se ne povezuje s kitama osim Šibenika - završio je Krnčević.
Etnologinja iz šibenskog Muzeja Marija Krnćević Rak kaže kako bi fenomen šibenskih kita bilo najlakše objasniti tako što su one bile putokazi do toverni:
- One bi se postavljale na raznim dijelovima grada, obično na kantunima ulica, i tako vodile do toverni. S obzirom od kojeg drveta bi bila grančica, znalo bi se koje vino se "pušta", kako to kažu Šibenčani, u kojoj toverni. Međutim, kite nose i druge brojne priče - otkriva nam šibenska etnologinja.
Ona ističe kako je odličan izvor za brojne priče na tu temu knjiga "Dota od nota" Ante Barbače, svestranog čovjeka koji je bio glazbenik, klapski pjevač i voditelj klapa, književnik, knjižničar i čovjek koji je od zaborava spasio brojne šibenske napjeve:
Pucala su stakla
- Barbača je praktički lutao od kite do kite u potrazi za pjesmom. U svojim istražiovanjima otkrio je kako su pjesme po šibenskim tovernama pjevali Šibenčani rođeni još u 19. stoljeću, koji su služili vojsku u Austro-ugarskoj monarhiji. Kao vojnici, oni su baštinili pjesme iz raznih dijelova monarhije, ali su ih počeli pjevati na šibenski način, u tercama.
Inače, u tovernama se toliko snažno pivalo, da bi se tenori koji su morali biti najglasniji cili zacrvenili. Barbača kaže da bi se od siline njihovih glasova boja da će popucati sva stakla na toverni.
Silina i glasnoća pisme ovisila je i količini popijenog vina. Što bi se više popilo pivalo bi se glasnije, ali pivalo se i ispod glasa, sotto voce - kaže Krnčević Rak.
Osim toga šibenska etnologinja navodi kako je toverna bila mjesto svakodnevnog sastajanja:
- Toverna je bila javno mijenje. Ili, sve što bi se saznalo od ogađanjima u gradu, saznalo u toverni. Kako je meni ispričao Pave Aras, jedan od najstarijih živućih Šibenčana, on kao dječak ne bi mogao napaviti niti jedan dišpet da to ne bi njegov ćaća sazna u toverni. A kada bi sazna, onda bi mu drugi dan bilo ajme - priča šibenska etnologinja.
Ako smo tekst o šibenskim kitama započeli pjesmom red je da ga završimo na isti način. Počeli smo s Arsenom, a završavamo šibenskim tandemom Šarac - Barbača i njihovom "Iz toverne pisma zvoni":
Laku noć već triba tako je to vikon
U novome danu bolja biće srića
A navečer jopet vid´mo se pod smrikon...
Za sudjelovanje u komentarima je potrebna prijava, odnosno registracija ako još nemaš korisnički profil....