Ante Kovačić o putu prema Gibraltaru: ‘U španjolskom Monte Carlu mi se ukazao svijet iz filmova‘

Već je kraj siječnja kad prolazim Alicanteom, gradom ispod Valencije. Vrijeme je i dalje sjajno, a kiša me zaobilazi u širokom luku još od početka putovanja tamo u dalekom rujnu. Premda vozim većinom uz obalu, put me nerijetko odvodi i u zaleđe, izbjegavajući tako glavne prometnice.

Privatni album

Tamo pronalazim najrazvijenije poljoprivredno područje cijele Španjolske i bivam neprestano okružen nepreglednim prostranstvom plastenika, koji se iz unutrašnjosti nekada protežu i do samog mora. Prolazak tim dijelom nije bio oku atraktivan, no ako se može ikad biti sit od ljepote, onda sam se tako osjećao.

Utjecaj maorske kulture

Bio sam zadovoljan samo gutajući kilometre i krećući se. Unatoč ne pretjerano lijepoj obali, ipak jednog od tih dana, unutar regije Murcije, nailazim na prelijepu plažu u blizini velikih vulkanskih stijena. U jednoj od stijena, nalazile su se malene špilje, pa prenoćim u jednoj od njih. To mjesto pamtit ću kao jedno od najfascinantnijih mjesta na kojima sam ikada noćio.

Prilazeći idućem velikom gradu, Almeriji, počeo sam sve više primjećivati utjecaj maorske kulture u arhitekturi, te blizinu Afrike u sastavu stanovništva koji sam putem susretao, posebno primjećujući kako su mahom svi radnici po brojnim plantažama bili Afrikanci.

Almerija je bila znak da sam ušao u Andaluziju, stanovništvom najveću, a površinom drugu španjolsku pokrajinu po veličini. Tik iznad tog grada nalazi se posljednja europska pustinja Tabernas, a Almeria slovi kao područje s najmanje padalina u cijeloj Europi. Baš tu sam prvi put od početka putovanja cijeli dan vozio praćen obilnom kišom. Obalni dio tog dijela Andaluzije bio je poprilično neatraktivan, s vidnim manjkom turizma.

Obala je poprilično ružna, s jako malo plaža, barem na mjestima do kojih se moglo prići od i dalje sveprisutnih plastenika. Mjestašca su bila rijetka i mala, a ulaskom u njih osjetio sam siromaštvo, tugu i jad. Kakav kontrast od dotadašnjeg dijela španjolske obale koji je bio sasvim druga suprotnost, s previše turizma, ali i vidnog materijalnog blagostanja ljudi koji su tamo obitavali. Razmišljao sam kako su, kao i uvijek, obje krajnosti podjednako loše.

Privatni album

U Malagi se ponovno ukazalo sunce, blagostanje, uređene ulice prepune britanskih turista i sve već što pruža veliki turistički centar. Nakon nekoliko dana odmora nastavljam prema Marbelli, gradu poznatom po elitnom turizmu, kojeg zbog toga zovu i španjolskim Monte Carlom. Spavao sam u samom centru starog dijela grada, u trošnoj sobici za 20-ak eura, stoga nisam shvaćao što je tako elitno kod Marbelle sve dok se sljedećeg jutra nisam spustio na more, na kilometarsku šetnicu koja je vodila iz grada u smjeru juga.

Na njoj mi se ukazao jedan potpuno novi svijet, svijet iz hollywoodskih filmova. U luksuznim kafićima i restoranima, preskupe kave su ispijali muškarci u polo majicama fiksirajući pogleda na prezgodne, savršeno sređene djevojke koje su vodile u šetnju svoje Instagram psiće.

Suton uz Gibraltar

U prvom redu do šetnice, visokim zidovima ograđene, blistale su neke od najljepših kuća koje sam ikad vidio. Istrošene i pomalo prljave odjeće te obrasle brade, vozio sam predjelom koji je vrištao hedonizmom i luksuzom, duboko osjećajući da tu nikako ne pripadam. Nisam se zbog toga osjećao neugodno, niti kao da plijenim poglede, činilo se kao da me nitko nije primjećivao.

Promislio sam kako svatko na ovom svijetu traži svoje mjesto pod suncem i okružuje se sebi sličnima, a ovo je samo bilo mjesto za ljude s drukčijim idealima i pogledima na to kako provesti svoje vrijeme na ovom svijetu od mene. Zanimljivo mi je bilo sve to promatrati sa strane, osjećajući olakšanje i znajući da sam tu tek nakratko, u prolazu.

Privatni album

Ostavivši Marbellu za sobom, najbliža ruta prema jugu vodila me državnom cestom s četiri 4 trake, gotovo pa autoputom. Skrećem stoga opet u zaleđe, nešto duljim, no mirnijim putem. Uskoro sve što vidim su golf tereni, čijim brojem ovaj dio Španjolske također prednjači u cijeloj Europi. Sve je imalo smisla. Marbella, golf tereni i luksuz.

Ponovnim silaskom na obalu, u daljini se ukazala ogromna gromada. Znao sam da to mora biti Gibraltar. Do kraja dana, vozeći prema njemu, stijena je sve više rasla te postajala sve impresivnija i masivnija. Naposljetku, dolazim tek kilometar ili dva do Gibraltara, te pronalazim plažu na kojoj ću noćiti s pogledom na stijenu.

Zalazak sunca dočekujem s Gibraltarom ispred sebe, bio sam nadomak još jednog sutona.