Ante Kovačić u najvećem gradu Sardinije: Bezbrižni dani prava su rijetkost, ali uz nevjerojatne zalaske i izlaske sunca zaboravljam sve probleme

U Cagliariju, najvećem gradu Sardinije, proveo sam tri dana. Odmarao sam od bicikla i vožnje, besciljno šetao gradom, te u praonici za par eura oprao svu odjeću koju nosim sa sobom. Cagliari je na mene ostavio dojam jako živog grada, za razliku od ostatka otoka u kasnu jesen.

Pucanje žbica na biciklu svakodnevna je muka

Privatni album

Preširoka guma i žuljevi

Po odlasku nastavljam voziti prema vrhu otoka do kojeg je otprilike 600 kilometara. U to doba godine na Sardiniji lako pronalazim prazne plaže za kampiranje. Druge noći nakon napuštanja Cagliarija, dok sam noćio na dini tik iznad prekrasne plaže, vjetar je puhao tako jako da sam se na trenutak pobojao hoće li šator izdržati. Izdržao je ipak, no sljedećeg jutra, nastavili su se problemi s biciklom.

Ponovno mi pucaju žbice na stražnjem kotaču, ista ta guma je preširoka pa konstantno lagano struže o kostur bicikla, a potom mi se drugi put od početka putovanja, probija i zračnica. Ponovno posjećujem servisere, koji bezuspješno čačkaju oko zadnjeg kotača, no struganje nitko ne uspijeva riješiti. Jednostavno, moja guma je preširoka za ovaj bicikl i kotač na kojem se nalazi, a zašto žbice stalno pucaju, nitko ne zna sa sigurnošću reći. Vozeći jednog od tih dana nekom glavnom prometnicom, oko mene je bilo polje s obje strane, ponovno mi se probija zračnica. Stavim rezervnu zakrpljenu zračnicu, no dva sata mi trebaju za ponovno je vratiti unutar kotača cestovnog bicikla koji je premalen za tako široku gumu koju imam. Pri tom nasilnom guranju, otvori mi se desetak velikih žuljeva na obje ruke, a oni se uskoro pretvore u otvorene rane koje će mi otežavati život sljedećih 10-ak dana.

Nevolji tu nije bio kraj. Već sljedećeg jutra ta guma je opet prazna. Zakrpljena zračnica izdržala je tek nekoliko sati i preko noći se ispuhala. Napumpam je pa nastavim dalje, jer s ovako izranjavanim rukama, nema šanse da bih je uspio ponovno zamijeniti.

Računao sam da ću svako nekoliko sati stati i ponovno je napumpati dok se ne dočepam servisa. No, servisa nije bilo u blizini, a nakon dva pumpanja, zračnica je skroz popustila.

Najsretniji je Ante kad razapne šator uz lijepu panoramu

Privatni album

Unatoč svemu, bio sam neobično dobro raspoložen, miran. Nakon krize usamljenosti koju sam prošao i kad sam puno razmišljao o prihvaćanju situacija i okolnosti takvima kakve jesu, sad sam se osjećao puno jači i spremniji za nove izazove. Kao da sam odjednom osvijestio koliko sam nespreman bio na sve što me čeka i koliko sam sad spreman na sve teškoće koje mogu naići. Tad nekad sam počeo shvaćati da polako postajem putnik koji s najjačim alatom kojeg može imati - pozitivnim stavom - stiže gdje god zamisli. Rast kreće mukom i doticanjem dna, do tada sam već dobrano osjetio na svojoj koži.

Sve će se već nekako riješiti, kao i uvijek, razmišljao sam u sebi.

Nekako se dočepam do sela na brdu, imena Cugliari, gdje u lokalnom kafiću zamolim tri Talijana da mi pomognu zamijeniti gumu. Bila je nedjelja popodne u malenom selu i doimalo se da su u kafiću svi lagano pripiti. Lagao bih kad bih rekao da su bili super ljubazni, no pomogli su mi, pa smo ponovno uz dosta muke, svi troje zajedno tiskajući, nakon sat vremena uspjeli zamijeniti zračnicu.

Platio sam im turu pića i požurio uhvatiti zalazak sunca na lokaciju koju sam prije već zamijetio kao savršeno kamp mjesto. Prvo kroz polje, a onda kozjim putem preko brda, napokon dolazim na jedno od najmagičnijih mjesta koje sam mogao zamisliti. Stajao sam na dnu padine, na litici iznad mora, kilometrima daleko od prvih kuća, a ispod je bila ogromna pješčana plaža samo za mene. Na suprotnom kraju plaže, bilo je novo brdašce s kojeg se izdizala impresivna kula. Najljepše mjesto na kojem sam noćio do tada.

Novi dan novi početak

Polako spoznajem da su na ovakvom putovanju bezbrižni dani prava rijetkost. Čak i kada je bicikl u redu, a gotovo nikad nije, svakoga dana brinem standardne brige oko vremenskih uvjeta, prehrane i pronalaska sigurnog prenoćišta. Zbog svega toga, zadovoljstvo kad se navečer smjestim u šator na nekoj od prekrasnih plaža biva još veće. Nevjerojatni zalasci i izlasci sunca kojima svakodnevno svjedočim, bivaju mi najljepši dijelovi dana i cijelog puta.

Svako novo buđenje s prvim zrakama sunca, tek nekoliko metara od mora, sâm na ogromnim pješčanim plažama, toliko me napuni energijom da brzo zaboravim na sve probleme i teškoće koje sam prethodnog dana imao i koje me tek čekaju. Tih dana pokreće me misao da je svaki dan novi početak, kao da kreće cijeli jedan novi život.

NASTAVLJA SE...