Sredina je ožujka kad biciklom završavam portugalski camino, od Lisabona do Santiaga. Camino rute su brojne, Santiago spajaju sa svim krajevima Pirenejskog poluotoka, pa tako po dolasku u Santiago, odmah nastavljam biciklirati sljedećom camino rutom, no ovaj put u suprotnom smjeru - camino norte koji će me voditi prema istoku i gradu Bilbaou. Tom rutom hoda malo hodočasnika, a poglavito u ožujku, kad proći tom rutom znači proći i kroz potencijalno gadno vrijeme.
Poznata lica
Cijelog prvog dana, ne srećem nikoga stazom, a onda u jednom trenutku, izlazeći iz zavoja, začujem nekoga kako razgovara i ide mi ususret.
Iznenađenje se pojača kad shvatim da pričaju hrvatski, a potpuna nevjerica nastupi kad ugledam dvije mlade osobe koje poznajem iz grada. Ana i Luka bili su iznenađeni baš kao i ja, nismo mogli vjerovati kakva slučajnost. Prije nego ćemo nastaviti svatko svojim putevima, ispričaju mi što su prošli do sada i koliko dugo već hodaju, a ja njima kako bicikliram Europom zadnjih par mjeseci.
Sljedećih dana bicikliram Galicijom, lijepom španjolskom pokrajinom smještenom na sjeverozapadu Španjolske, pretežno ruralnom i siromašnom u odnosu na ostatak zemlje, no prepunom malih slatkih gradića. Prolazeći selima, imao sam nekoliko neugodnih bliskih susreta sa psima koji su tamo uglavnom odvezani i slobodni juriti bicikliste prolaznike.
Jednog jutra, sjedam na kavu u neki maleni gradić pored puta, prvenstveno kako bi pokupio pečat. Naime, kada se prolazi camino ruta, potrebno je svaki dan u posebnu camino putovnicu prikupiti 2 pečata, kako biste imali dokaz da ste hodočasnik. Te pečate imaju svi objekti koji se nalaze uz stazu, a popunjenu putovnicu na kraju dana je potrebno pokazati u posebnim prenoćištima za hodočasnike, kako bi mogli noćiti u njima.
Bilo je oko podneva, a “pola” gradića u tom kafiću, tako da je konobar bio u poslu preko glave. Gledajući ga kako se bori s narudžbama, bilo mi je malo neugodno pitati ga za pečat, no što da radim... Uhvatim mu pogled i pokažem rukom na putovnicu, moleći ga za pečat. U tom trenu, čovjek izađe iz šanka, ostavlja posao, pruža mi ruku i dok ostavlja trag pečata u putovnici, pita me otkud sam, kamo idem i poželi mi sretan put. Kakva scena i demonstracija ljudskosti! Posao nikada nikud neće pobjeći i nikad nije baš toliko prebitan koliko si to umišljamo, nije se loše podsjetiti na to s vremena na vrijeme.
Kod Filipa u gostima
Izašavši iz Galicije u sljedeću pokrajinu, Asturiju, preko društvenih mreža javlja mi se Filip, Srbin koji me pratio putem društvenih mreža, pita hoću li doći posjetiti njega i njegovu djevojku Njemicu, koji posljednjih godinu dana žive u malenom selu u brdima, nedaleko od moje rute. Na putu pozive nikada ne treba odbijati, takvi nepredviđeni momenti su ono što čine srž putovanja, a tako je i bilo ovaj put.
Budući da žive dvadesetak kilometara u unutrašnjosti, dolaze po mene kombijem na obalu, pa sljedeća 3 dana provodim u njihovoj kući u selu Boal, okružen samo prirodom, mirom i tišinom, a oni me ugoste kao kralja, vode na izlete u okolicu i upoznaju s lokalcima. Prekrasno iskustvo i prekrasni mladi ljudi. Nakon tih par dana odmora, svjež i odmoran, sljedećih dana vozim španjolskom obalom Biskajskog zaljeva. Bilbao mi je nadohvat ruke, prije prolazim zanimljive gradiće poput Llanesa i Comillasa te veće gradove Santander i Gijon.
Napokon stižem u Bilbao. Vizualno i arhitektonski, ne bih rekao da je upečatljiv grad, od takvih atrakcija se ističe tek Guggenheimov muzej koji je spektakularna građevina, no Bilbao je zapravo u mnogočemu poseban. Ima nešto u njemu što odiše autentičnošću, prkosom i inatom. Već prije, Španjolci su mi pričali o Baskiji, regiji kojoj je Bilbao centar, a koja se baš i ne osjeća dijelom Španjolske. Baski su narod koji stvarno i nema previše sličnosti sa Španjolcima, otprilike koliko i Hrvati s Englezima.
Baskija je svoja
Baski pričaju svoj jezik, potpuno različit od španjolskoga, više nalik nekom skandinavskom ili mađarskom jeziku, visoki su i krupni ljudi, za razliku od sitnih Španjolaca, a temperamentom i karakterom, riječ je o jako pedantnim, striktnim ljudima od reda, stoga i jako produktivnim, opet suprotno od Španjolaca. Baskija je stoga jedna od najbogatijih španjolskih pokrajina, koja zbog svih navedenih razloga, ima jako izraženu želju za većim stupnjem autonomije, čak i potpune neovisnosti od Španjolske. Nikad i nigdje drugdje nisam vidio toliko zastava i simbola izvješenih u jednom gradu.
Crveno bijele pruge kao simbol nogometnog kluba, crveno-zelena zastava Baskije, kao i brojne palestinske zastave, mogu se vidjeti na svakom koraku. Ponosni narod ili podivljali nacionalizam koji samo čeka iskru koja će zapaliti vatru, granica između toga često je jako tanka.
U svakom slučaju, Bilbao je bio kraj jednog dijela putovanja, s obzirom na to da sam tamo nakon 2 dana ušao u trajekt, koji me odveo do Irske nakon više od 30 sati ljuljanja.
NASTAVLJA SE...
Za sudjelovanje u komentarima je potrebna prijava, odnosno registracija ako još nemaš korisnički profil....