Uz standing ovation i punih sedam minuta neprekinutog pljeska popraćen je na ovogodišnjem festivalu u Cannesu povratak Johnnya Deppa na velika platna. Tek pokoji pustinjak na planetu nije znao da je popularni pirat s Kariba posljednjih mjeseci filmski set zamijenio sudnicom u mučnoj brakorazvodnoj parnici s kolegicom Amber Heard.
Za svoj je veliki comeback Depp pomalo neočekivano odabrao povijesnu dramu smještenu u predrevolucionarnu Francusku 18. stoljeća. Dopala ga je laskava uloga kralja Luja XV., vladara kojeg su u kolektivnoj memoriji zasjenile službene ljubavnice.
Životopis mnogo poznatije, Madame de Pompadour, odavno je ušao u antologiju, dok je Jeanne Du Barry iz arhiva upravo izvukao istoimeni film francusko-alžirske redateljice Maiwenn. Riječ je o francusko-belgijsko-engleskoj koprodukciji koja korektno obrađuje malu povijesnu vinjetu. Zahvaljujući uplivu Netflixa, film na mahove djeluje televizično, drži se linearnog pripovijedanja a likove unatoč brojnosti predstavlja pregledno, iako često zakinute za šire biografije.
Najveći problem ‘Jeanne Du Barry‘ zapravo su nositelji naslovnih uloga koji na ekranu koegzistiraju: pojedinačno su šarmantni, no zajedno ne odišu bliskošću kakva bi trebala začiniti njihovu i za ondašnji Versailles sablažnjivu vezu. Dio odgovornosti na miljeniku je francuske publike Johnnyu Deppu koji je u kraljevskoj odori pod brdom pudera i šminke pomalo grogi, kao da hoda po nepoznatom terenu i opipava dokle može razvući svog promiskuitetnog junaka.
Ispočetka je zabavno njegovo poigravanje s protagonistom kojeg boji blagom ironijom, no kasnije to prerasta u rutinu i ne odmiče dalje od manirizma. Maiwenn kao plebejska kraljeva miljenica iz ložnice pak teško nosi dvostruko breme: pojavom i glumački je uvjerljivija, no u redateljskom stolcu očigledno je pod dojmom slave najbližeg suradnika Deppa.
Nakon što je hollywoodskog nestaška uspjela dovabiti u film kao kakvog jelena kapitalca, nije znala kako bi se prema njemu postavila. Cinične replike, izazovni osmijesi i promjenjiva raspoloženja ljubavnog para tražila su nadogradnju koja je izostala.
To evidentno škodi i portretu glavne heroine čija se skandalozna pojava svodi na par izoliranih vanjskih manifestacija: provokativnost tu nikad ne prelazi granicu mainstreama. Du Barry jest drska, stječe moćne neprijateljice u kraljevoj nevjesti Mariji Antoaneti i monarhovim kćerima koje su redom prikazane kao karikature, no ništa od tog ne izazove tektonske promjene kakve bismo očekivali.
Trebalo je u filmu plastičnije oslikati kontekst vremena u kojemu se odmotava radnja. Dinastija Bourbona primiče se kraju, dekadencija na dvoru vrhuncu, a u narodu ključa nezadovoljstvo: Ništa od toga ne vidi se u ‘Jeanne Du Barry‘ jer redateljica odabire romantizirani pristup temi koja je sama sebi dovoljna za manje zahtjevne ljubitelje kostimiranih pripovijesti.
U prilog tomu treba reći da je Maiwennino ostvarenje vizualno intrigantno, a kostimi živopisnošću naglašavaju epohu. Iz multinacionalne glumačke postave iskaču pojedinci poput Benjamina Lavernhea koji osvaja suptilnošću u roli kraljeva glavnog sobara Jeana-Benjamina de La Bordea. Deppova povijesna razglednica u Dubrovnik je stigla kao dar s Vukovarskog filmskog festivala. Šteta što je kiša za vikend smanjila posjećenost Kina Sloboda.
Za sudjelovanje u komentarima je potrebna prijava, odnosno registracija ako još nemaš korisnički profil....