‘Resident Evil‘ u formi body horrora nikad nije izgledao bolje

Tko bi rekao da je već skoro četvrt stoljeća prošlo od prvog ukazanja Mille Jovovich u ‘Resident Evilu‘, jednoj od najdugovječnijih i najpoznatijih filmskih franšiza poteklih iz istoimene japanske videoigre? Tijekom godina ovaj je, na hrvatski neprevediv, serijal o ‘odmetnutom‘ smrtonosnom virusu doživio ukupno šest ekranizacija i dva reboota, a fanovima još nije dosadio. Ovog rujna premijerno je prikazana ‘osmica‘, nimalo pretenciozan pripadnik žanra horora i zapravo ugodno iznenađenje koje gledateljima nudi dobro uravnotežen omjer zastrašivanja i galgenhumora.

Priča o dobroćudnom kuriru koji u kaotičnim uvjetima američkog državnog zdravstva raznosi uokolo donirane organe, brzo se pretvara u borbu za preživljavanje u uvjetima zloslutne mećave. Redatelj Zach Cregger zgodno spaja svoje nagnuće prema komediji i filmu strave, pa se tako prizori pretjeranog nasilja i naturalističke scene razblažuju duhovitim doskočicama i tiradom monoloških psovki koje uglavnom počinju slovom ‘F‘.

Radnja se odvija većinom u snijegom zametenim vrletima Colorada

Za sva uzbuđenja i posrtaje zadužen je glavni junak, mladi Bryan, u izvrsnoj interpretaciji Austina Abramsa. Bryan je poprilično pogubljena individua s privatnim i poslovnim problemima, simpatični luzer koji bijeg pred krvoločnim predatorima doživljava kao samo još jedan udarac nesklone sudbine. Izoliran u studenoj divljini, sam sebe hrabri na teškom putu samoodržanja, a, zahvaljujući Abramsovoj glumačkoj umješnosti, time stječe nepodijeljenu naklonost publike.

Junakova iznuđena snalažljivost posebno je naglašena u prvoj polovici filma koja nosi snažan žanrovski pečat, od onih kakve zbog navale kitnjastih i banalnih horora odavno nismo vidjeli. Cregger se otkriva kao vješt graditelj atmosfere straha ‘u očekivanju‘, domišljato se služi kamerom kad treba podcrtati prijetnju i nabildati osjećaj jeze, mnogo strašniji od bića koja ga proizvode. Izrazit primjer su scene koje se smjenjuju na, samo naizgled, napuštenom imanju usred snijegom zametenog Colorada. I sam kralj horora Stephen King sigurno bi ih pohvalio radi uvjerljivog efekta prepasti.

Bryana progoni čudovište sastavljeno od dijelova tijela žrtava

Zbog kratkoće trajanja od tek sat i pol, novi ‘Resident Evil‘ uspijeva do kraja održati koherentnost radnje, no prema završnici popušta početna zaigranost, a borba s mutiranim žrtvama virusa gubi na svježini i zamahu. Nakon efektne ‘kiše‘ živih projektila koji padaju s krovova višekatnica, filmu ponestaje goriva, što je jasno vidljivo u Bryanovom konačnom obračunu s laboratorijskim osobljem. Zaključne scene, djetinjaste i prilično otrcane, narušavaju ukupan dojam, ali ipak ne mogu pokvariti ono što im prethodi. Najsvježija adaptacija Capcomove videoigre iz 1990-ih u glavnini je rasan primjerak horora za koji su mnogi mislili da je na rubu izumiranja. Redatelj nam je pod ‘Resident Evil‘ podvalio dopadljiv body horror koji je proteklog vikenda opravdano dobio epitet najbolje ocijenjene ekranizacije neke videoigre ikad. Pretekao je time sve filmove iz franšize o zloglasnoj Umbrella Corporation, serijalu čije je zaštitno lice postala Milla Jovovich. Očito je pronašao protuotrov za virus repetitivnosti i zamora koji je poharao prethodnike.