- Ako usporedim mjesto otkud sam ja stigao, ovdje izgleda kao da je kolovoz," rekao je moj suputnik u žičari koji je izgledao kao turist iz brošure ili netko tko je pobjegao od kiše i magle sjevera Europe. Klizeći prema Srđu, kroz staklenu smo se kabinu divili gotovo nadnaravnom prizoru pod nama, blještavom suncu u studenom koje je, s obzirom na vrijeme godine, izgledalo kao da se šali s nama. "Da, ne bi čovjek reć‘ da je samo mjesec dana do Božića," odgovorio sam, pomalo žmireći zbog odbljeska sunca u kombinaciji s plavetnilom mora u pozadini.
Od Dublina do Srđa
Bio je to dan u kojem posumnjaš u kalendar jer se ništa ni s čim ne poklapa. Moj novostečeni prijatelj iz Dublina veselo je čavrljao jer je izbjegao meteorološku katastrofu u usporedbi s onim što je bilo pred njim. "Odlučio sam se za last minute produženi vikend kako bih pobjegao od kiše u Dublinu," rekao je, na što sam ja klimnuo s razumijevanjem. Vjerujem da ga je iskustvo vožnje žičarom, prizora i vremena odvelo daleko od Dublina. Iako ovdje živim dovoljno dugo da znam kakve tirkizne nijanse može biti more u ovo doba godine, ali svejedno, svaki me put iznova zapanji ta ljepota. Jedini "bijeli Božić" kojeg ovdje imamo onaj je u pjesmi Binga Crosbyja!
-Moram priznati da se vrijeme značajno promijenilo i na mom Zelenom otoku,"dodao je Irac dok smo izlazili iz žičare, "znatno je toplije i umjerenije nego kad sam bio dijete." Rekao je to pomalo sjetno kao da govori o davno zaboravljenim slatkišima ili nekom crtiću. Međutim, u pozadini te nostalgije, skrila se neporeciva istina: svijet u kojem smo mi odrasli, nepovratno je nestao. Rečenica koju nitko ne želi čuti, ali od koje se ne može pobjeći je: globalno zatopljenje je stvarno. Vjerujmo znanosti i znanstvenicima, a ne političarima, pogotovo ne onima koji zagađenje ugljikom nazivaju "teorijom", ekološku krizu "temom podložnoj interpretaciji", a 50 ljetnih stupnjeva "tek malim toplinskim valom."
Prošlog su se tjedna svjetski čelnici sastali u Brazilu na Konferenciji UN o klimatskim promjenama - COP30 i to trideseti put u maniri "idemo malo razgovarati o klimi dok nam se planet rastapa poput jeftinog sladoleda". Ako vam treba dokaz o besmislenosti njihova sastajanja, dovoljno je pogledati brojke. Trideset. Znači, dosad su se sastali trideset puta kako bi se dogovorili o nečemu čega se ni sami ne pridržavaju. Trideset konferencija, čvrstih odluka i namjera da će se u budućnosti čvrsto pridržavati deklaracija koje zaborave čim sjednu u svoje avione i opet polete prema svojim domovima.
Pretpostavljam, sa spuštenim sjenilima na avionskim prozorima kako ne bi ispod sebe vidjeli Amazonu kako gori. A brojke ne da ne lažu, one vrište. Prošla je godina bila najtoplija otkad je mjerenja, a ona se provode od 1880. godine. Prošlogodišnje su vrijednosti nadmašile one od godine prije, a ove od prije, one od prije…. i tako… nastavi niz. Ako ste uočili obrazac ponavljanja, čestitam, po tom ste pitanju pametniji od mnoštva lidera koji "brinu" o spomenutoj problematici. Par dana nakon Irca, naletio sam na turista iz Varšave. Ista tema, isto odstojanje – vrijeme. "Već godinama nemamo snijega u Varšavi," rekao je zabrinuto mašući glavom. "Možda zvuči čudno, ali pomalo mi nedostaje jaka zima," dodao je.
Božićni džemperi
"Ali ovo vrijeme ovdje je pfff…. milijun milja udaljeno od prave zime." Međutim, nije tu bilo govora samo o nostalgiji za snijegom i hladnim vremenom, njegov je komentar ostao visjeti u zraku namećući pitanje: što ostavljamo budućim generacijama? Hoće li djeca rasti u uvjerenju da su božićni džemperi zapravo šala? Hoće li shvatiti zašto su ljudi nekada pekli kestene, a sad se sami peku? Hoće li zimski sportovi postati povijesne rekonstrukcije održane na umjetnom snijegu dok roditelji budu šaptali "nekad smo ovo radili na pravom snijegu".
Dok sam se vraćao s žičarom dole gledajući kako se more svjetluca poput ispolirane kovanice, po glavi su mi se motale identične rečenice koje su izgovorili ljudi s različitih krajeva Europe: "Ovo izgleda kao da smo u kolovozu" – "godinama nismo vidjeli snijeg." Pogled sa Srđa zaista je spektakularan, ali osim ljepote nudi nešto drugo: perspektivu. Kad iz visine gledate Grad koji tu gordo stoji stoljećima i koji je odolIjevao opsadama, olujama, pa čak i ratu, shvatite njegovu otpornost. Hoće li klimatske promjene biti prvi izazov pred kojim će pokleknuti? I tu leži poanta, vrlo neugodna: svijet se mijenja brže nego smo spremni prihvatiti. Mi smo prva generacija koja se suočila s klimatskim promjenama, ali i posljednja koja bi nešto mogla promijeniti. Sunčano vrijeme u studenom je prekrasno. Ali je također i poruka. Krajnje je vrijeme da je poslušamo.
Za sudjelovanje u komentarima je potrebna prijava, odnosno registracija ako još nemaš korisnički profil....