S njegove tarace u Zlatnom potoku puca nevjerojatan pogled na Grad i taj divni spoj sunca, neba, mora, taj koloplet boja i ljepotâ ostavlja bez riječi, ali dubrovačkog akademskog slikara i pedagoga Josipa Pina Tostmanna sigurno ne ostavlja bez inspiracije. I tako desetljećima. Bez obzira što stameno korača devetim desetljećem života, penila se ne ostavlja i svoje kolorističke snove i impresije sljubljuje s platnom. Kad je objavljen prvi broj Dubrovačkog vjesnika imao je tek 12 godina...
Kulturna klima u Gradu 1950. godine
- Klima u to vrijeme u Gradu bila je kulturna, imali ste dugopostojeći teatar, Orkestar, Muzičku školu, Dubrovačke ljetne igre koje su osnovane iste 1950. godine... Dubrovnik je tad bio kulturno središte! Bila je to kulturna elita, prisjeća se umjetnik.
Sjeća se grafičkog rješenja novine, crno-bijelog sa specifičnim slovima, pred očima mu je da je kasnije sramežljivo došla ona prepoznatljiva plava, modra boja, reklo bi se ‘kolorit Dubrovačkog vjesnika‘, pa i crvena... Najstariji županijski tjednik kasnije se sprijateljio s kolorizmom i postao ono što Trostmannove slike već odavno jesu - višebojne, žive, energične, snažne...
Snažno su se novinari Dubrovačkog trudili obavještavati svoje čitatelje o svemu relevantnom, a tako i o Trostmannovim izložbama... Dašak njegovog kolorizma preko fotografija Željka Tutnjevića ili čak i Ahmeta Kalajdžića bio prenesen i na novinske arke.
Priznaje slikar kako prije nije čitao novine, nije mu se dopadao toliki upliv politike... No, sjeća se kako je o njemu pisao prijatelj iz škole, Mato Budman, ekonomist, profesor na ekonomskom fakultetu koji je pisao i u novinama. Sjeća se rado još jednog Mata, Mata Jerinića koji je jako često dolazio u njegov atelijer u Florin dom pa su se dosta i dugo družili. Bio mu je susjed na Pločama... Dosta je pisao o njemu i Suad Ahmetović. Naravno, kad je kultura u pitanju neizostavno ime je ime dugogodišnje urednice najkulturnije rubrike u Dubrovačkom - Sonje Seferović.
- Ona je stalno o meni pisala, Sonja je bila ‘bog i batina‘! Išla je u istu u školu u Gradu, u školu Centar i poznajem je još iz tih dana. Poznajem nju, sestru i muža, a sin joj je bio kod mene na nastavi u osnovnoj školi, jako dobar učenik. Sonja je jako kulturna i učena, pisala je umno, dobro i pametno i bila je redovni izvjestitelj likovnih zbivanja... Radila je i razgovore sa mnom, sjećam se kako bih išao k njoj... Dugo je Sonja i kvalitetno radila, vrlo ozbiljno, navodi slikar koji se sjeća i kako je Antun Karaman pisao za Dubrovački.
Naizmjenično slika doma i u atelijeru, u atelijeru nastaju slike većeg formata, a doma su one manje... Relacija Zlatni potok - Lapad ostaje aktivna u životu slikara... Naravno da je kroz godine skupio dosta isječaka iz Dubrovačkog i da ih čuva, ali uglavnom u atelijeru. Uvijek ga je zanimalo što se o njemu i njegovim djelima, izložbama pisalo... Sa sigurno najomiljenijim urednikom Dubrovačkog vjesnika, Nikolom Isufijem, slikar ima također povijest dugog poznanstva.
- Nikola Isufi je, dakako, kvalitetan kadar. Njegova supruga je radila u istoj školi u kojoj i ja, a često sam ih znao viđati Uvalom Lapad. Nikola je bio ozbiljan urednik i jako dobro radio. Poznavali smo se, ali nije pisao o meni, govori akademski slikar i pedagog.
Čita kolumne
Tijekom ratnih godina čitao je zajedno sa suprugom Dubrovački, ono ‘zaheftano‘, takoreći improvizirano ratno izdanje kako bi bili u tijeku što se događa. Sjeća se iz tog razdoblja, iz tih teških dana Đorđa Obradovića, Jadrana Kapora, ali i legendarnog Mila Kovača...
Možda prije nije bio toliko povezan s novinom, ali danas se svaku subotu ili još bolje petak u kući Trostmannovih donosi Dubrovački, kupuje se i Jutarnji, Nacional... Nije se zbližio s ‘online izdanjem‘, nego se slikar još drži dobrog, starog papira.
- Danas Dubrovački obavezno čitam jer mi je kvalitetan, sad je jako dobar, bolji nego što je bio. Kultura mi je najzanimljivija. Pročitam Jadrana Kapora, a prije sam u Dubrovačkom čitao kolumne Vjere Šuman..., navodi Trostmann koji je rado volio pročitati i kolumnu preminulog urednika Dubrovačkog vjesnika Antuna Masle.
U duši je pozitivac, sam ističe kako njegove slike zrače ‘cvijećem, veseljem, toplim bojama i radošću‘, ne dozvoljava tuzi da ga snađe, a njegovi slikarski ideali vrlo su veseli - od renesansne do figuracije. Nije izostala ni rođendanska želja za papirnatog slavljenika koji prati Dubrovčane već 75 godina.
- Želim Dubrovačkom da ima dobar sadržaj i dobre autore! - poručuje na kraju.
Za sudjelovanje u komentarima je potrebna prijava, odnosno registracija ako još nemaš korisnički profil....