Nebrojeno puta su članovi dubrovačke obitelji Martinović - Miše, Maro i Perica ispunjavali retke Dubrovačkog vjesnika. Osim što ih se spominjalo u kontekstu predstava u kojima su igrali, redovito su se odazivali na razgovore i rado davali izjave za razne povode... Ime dramske umjetnice Perice Martinović također je često završavalo na stranicama Kulture, a povoda je bilo raznih. Sad je povod slavljenički pa se glumica prisjetila povezanosti nje, njezine obitelji i Dubrovačkog vjesnika.
Pratio nas je Dubrovački
- Ivica Kunčević je rekao: "Dubrovnik je jedna dovršena kultura i civilizacija u smislu jednog dovršenog umjetničkog djela iz kojeg on postaje metafora, znak i inspiracija svima nama - od literature do teatra." A da li samo zbog toga što je naš Dubrovnik zaista čudesan i poseban grad umjetnosti, povijesti i kulture? Da li su zbog toga mnogi glumci svoje najbolje uloge napravili ovdje u našem Gradu na Dubrovačkim ljetnim igrama? Kroz cijelu povijest a i danas je svakom glumcu velika čast igrati na predstavama Dubrovačkih ljetnih igara a tu nas je, moram priznati, pratio i Dubrovački vjesnik. Ne samo kroz kritike o predstavama i koncertima nego u brojnim intervjuima, a često su glumci bili u rubrici "Gost urednik" i tamo su iznosili svoje stavove u datom trenutku u domovini i neminovnom utjecaju na Dubrovačke ljetne igre, ističe Martinović te nastavlja:
- Sjećam se mog oca koji je pisao o Vojnovićevoj ‘Trilogiji‘ koja je dosta neuspješno izvedena u Dvoru, napisao je tekst naslova "Mani me se Mani" ljutit zbog totalnog promašaja tadašnje ravnateljice Igara, gospođe Mani Gotovac. Naravno, mi koji smo se rodili u Gradu bilo je važno kupiti Dubrovački vjesnik, čitalo se o problemima u gradu, politici, sportu i kulturi i u našoj kući se Dubrovački uvijek mogao naći. Kad sam s Bobom Jelčićem radila predstavu "Allons enfants!", igrali smo u Gradskoj vijećnici, tad je aktualna tema u gradu bio golf na Srđu. Bila sam gost u toj rubrici uz investitora i iznosila svoj stav, naravno da mi se ideja o gradnji golfa nad Gradom nije svidjela te sam za Dubrovački rekla: "Moja baba Perica je igrala golf na Srđu!" Naravno, bila je to šala, ali sjećam se da je ta rečenica stavljena na naslovnicu! Dakle, uvijek aktualan je naš Dubrovački vjesnik, ljudi su preko njega mogli izraziti svoje stavove i svoje mišljenje, navodi Martinović.
Koliko se sjeća, spomenuti razgovor o golfu na Srđu radio je s njom urednik Dubrovačkog Antun Masle.
- Mi smo bili ekipa iz Lućija! Prerano je Antun otišao... Znali smo i lijepo družiti kod Matea Rilovića u Konavlima, bila je to ekipa od nas 10, 15 i bile su to divne večeri. Antun je uvijek bio šarmantan, ležeran, mogao si s njim razgovarati o čemu god hoćeš! Stvarno! Volio se družiti, volio je ljude, volio je sve ono što vole normalni ljudi! Sjećam se jedne scene u Lućija: našem prijatelju Miru su ugradili stent i onda je došao Antun kojemu su isto ugradili stent, a govori Antun: "Ovo možemo prozvati stent-barom!" Uvijek bi bila neka zafrkancija..., govori Perica.
Rado se sjeti dugogodišnje urednice Kulture, Sonje Seferović.
- Pisala je divne osvrte na kazališne predstave, baš je bila jako draga i dolazila bi na sve kulturne događaje, stvarno je bila fantastična. Znali smo više puta razgovarati, imali smo i jedan dulji intervju o Igrama, poslu, našem teatru, Dubrovniku, Hrvatskom društvu dramskih umjetnika... Sjećam se da je o teatru pisala i Marina Zec Miović..., govori Martinović.
Čita kritike
Dubrovački vjesnik popratio je 90. rođendan njezinog oca 2016. godine.
- Svi smo bili pozvani na ručak u jedan restoran, sjedali smo za stolom i to je slikano upravo za Dubrovački, o tome postoje slike... Bilo je i razgovora s mojim ocem...
A kad je riječ o slikavanju, ne može se ne spomenuti Željko Tutnjević koji je skoro pa glumičin vršnjak, često je slikavao za Dubrovački, a kao amaterski glumac, fotoreporter joj je i na neki način kolega.
- Tutanj je moj frend. Znamo se iz Studentskog teatra Lero, obožava govoriti o mojoj majci Lidiji koja je radila kao inspicijentica i redovito ga puštala da gleda predstave, puno mu je bilo srce... Sjećam se, radili smo "Grižulu" u režiji Zlatka Svibena u Osijeku na Dravi. Jupa je bio oduševljen, Frano Perišin je igrao Grižulu... Šetali smo tako uz Dravu i netko je išao prema meni - bio je to Tutanj! Slikavao me je za predstave, za intervjue u Dubrovačkom, na domjencima nakon premijera, ali nas je slikao i na proslavi 50. godišnjice mature i ta je fotografija objavljena upravo u Dubrovačkom! Bio je toliko dobar da je došao i slikao nas, išli smo s Tirenom, imamo čak i fotografije kako ulazimo, prije toga smo se slikali ispred Gimnazije... Fotografije su bile odlične i imamo uspomenu zauvijek, prepričava glumica.
I danas čita Dubrovački, rjeđe, prati tiskano ali i online izdanje. Dok je živjela u Zagrebu, preko Dubrovačkog je pratila što se događa u rodnom gradu. Isječke iz tjednika čuva u jednoj kutiji u stanu u Zagrebu.
- Obično čitam kritike koje se objave tijekom Dubrovačkih ljetnih igara i o predstavama u kojima igram, volim to imati. Lijepo je imati to, shvatiš koliko je toga iza tebe, koliko toga si napravio, govori Martinović.
Za Dubrovački ima važnu rođendansku želju.
- Kako se bojim za knjige da ne postanu isključivo digitalne, a tako se bojim i za novine! Žao mi je što ja prva češće ne odem u kafić i ne pročitam novine ili ne pođem ih kupiti. Ne samo da zauvijek ostane knjiga u klasičnom obliku, nego i Dubrovački vjesnik i sva naša glasila ostanu na papiru jer to dulje traje od ovoga svega drugog što samo tako može nestati u zraku i doći ni u šta! Obožavam sjesti i na miru pročitati novinu..., zaključuje Martinović.
Za sudjelovanje u komentarima je potrebna prijava, odnosno registracija ako još nemaš korisnički profil....