Splitska umjetnica do suza nasmijala dubrovačku publiku: ‘Humor je posljednja linija obrane, obitelji san knjigama digla spomenik, žive vječno ka Hajduk!‘

Nakon predavanja Vedrana Benića o došljacima u Gradu te otvorenju izložbe Unum in stellis, program Noći knjige u Dubrovačkim knjižnicama nastavljen je književnim susretom sa slikaricom, karikaturisticom i književnicom Tisjom Kljaković Braić u Saloči od zrcala. 

Moderatorica, knjižničarka Dubrovačkih knjižnica, Katarina Palinić pozdravila je uistinu veliki broj okupljenih rekavši kako umjetnicu svi poznaju, a gošća se našalila da su baš za Noć knjige pozvali slikaricu i odmah na početku nasmijala publiku! Spomenula je Palinić njezine knjige: U malu je uša đava, Oni 1, Oni 2 te slikovnicu Pita moja mama imate li jedno jaje.

Primijetila je na početku Palinić da je Kljaković Braić postala fenomen na što je ona odgovorila:

- Doma ne misle da san fenomen! Uvik san lipo pisala, bila san u Dubrovniku kao djevojčica jer san dobila gradsku, županijsku i državnu nagradu na Lidranu, poslali su me tako u Dubrovnik. Pita me muž jutros za zidine, cijena 40 eura. Bila san u Dubrovniku, gledala zidine... Šta ću gledat dvaput?! A i vruće je! Platiš - i još se patiš! - iskreno je rekla gošća iz Splita. 

- Ja sve što radim, napravim brzinom svjetlosti, na ‘dum-bum‘ rekla bi moja mater. Za pisanje triba vrimena, trebaš sidit, pisat, ali ja nisan ta. Ovo što mi se desilo, to mi je slučajno izletilo - sve knjige. U malu je uša đava san napisala u 15 dana! To je bio svemirski dug prema mojoj familiji, da se ne zaboravi, da se uspomena sačuva! Svi mi imamo takve uspomene i pretpostavljam da je zbog toga knjiga doživjela takav uspjeh. Svatko ima potrebu ispričati svoju uspomenu. Didu Žarku, babi Nevenki i drugim članovima obitelji tako san digla spomenik, žive vječno ka Hajduk! Kad je knjiga izašla, dobro su svi podnili, a kad je izašla predstava, mater mi je bila pet puta! Nije joj bilo ugodno gledat sebe na pozornici... U knjizi to jesu oni, moji članovi obitelji, ali u predstavi je to interpretacija redatelja! A tko bi čita da je to sve izmišljeno?! Uvatila san se pisat novu knjigu i od svih inzistiram da mi ispričaju svoju priču jer takve priča nijedna mašta nijednog pisca ne može izmislit. Osjećam veliku nostalgiju prema ljudima kojih više nema, to je jedina moja nostalgija, priznala je autorica te dodala:

- Smišno mi je da zovu ljudi koje ne znam a koje mi je dida spominja a koje san zapisala. Bio je neki škopiguda iz Solina, zove me njegov unuk pun ponosa i govori: "Ja san unuk od škopigude!" Moj dida je priča kako se neka Bobanova gonjala s nekim Talijanom! Zove mene unuka od Bobanove da se pohvali kako se baba gonjala s Talijanom, a ja govorim: "Ušla je u knjigu!" Svi u mom okruženju su u opasnosti da uđu u knjigu! Došla mi je prijateljica Branka i ispričala mi: "Znaš šta je on meni reka? Reka mi je: ‘Ti mene kočiš!” Sutradan san nacrtala 12 hiljada lajkova! - ispričala je Kljaković Braić.

Odgovorila je na pitanje kako su nastale sljedeće knjige.

- Kako su nastali Oni? Jesi vidjela kad smo ušli nas dvoje u knjižnicu, Igor (suprug nap. a.) i ja? Jesi vidila koliki je, koliko je veći od mene? Eto kako su nastali Oni! Uvijek su bila dva lika u mojim slikama... Čisto san otvorila ‘fejs‘ radi posla, mislila san: "Sad će mi se neki manijaci javljati!" Imala san otpor od tih mriža... Ajde, kad smo otvorili, rekla san da je to samo za posao, da nećemo stavljat šta smo pili i gdje smo bili! Nacrtam ja tako jednom karikaturu gdje on njoj govori: "Počeši me!" A Igora uvijek triba počešat po leđima, a to san i nacrtala! Ljudi su se uvatili na to, drago mi je i tako je krenulo. Uvijek je u mojim slikama postojala doza humora, a kako su ljudi lajkali, lijepo reagirali, zajedno sa mnom su napravili ove dvije knjige! Humor je osvijetlija cilu ovu priču, čak i u knjizi U malu je uša đava koja je relativno dobro prošla bez ikakve reklame. Kako su se pojavili Oni, ljudi su rekli: "Da vidim šta ona još radi!" i to je eksplodiralo, tri godine je bila najprodavanija knjiga u Hrvatskoj! - izjavila je Kljaković Braić.

Spomenula je Palinić i autoričinu izložbu u Klovićevim dvorima tijekom korone.

- Puštali su tad po šest ljudi, a nakupilo se 10 hiljada! (smijeh) Sve je to krenulo od moje matere i oca, počneš nalikovati na njih a ne želiš to, postaneš svoja mater! Kaže mi Igor jednom: "Oblačiš se isto ka i mater, a mater mi govori: "Šta meni fali?" To su crtice iz života, univerzalne, primjenjive na svima nama, to nikome nije smišno, ali kad san to nacrtala, ljudi su se počeli smijat. U biti, smijali su se sami sebi! To je ka bračni udžbenik i zato ga poklanjaju za godišnjice braka i za pireve pa stave unutra 100 eura! (smijeh) Humor je prva crta obrane, sve je lakše gledati kroz humor, izuzetno je bitan u životu. Izuzetno mi je bilo bitno i da nikoga nigdje ne povridin, ne volim obračunavanja preko ‘fejsa‘. Nije mi to drago, nikad... Nije bilo ni grubih komentara, jedino, koji put mi kažu da ne znam crtati! Ja san u biti ljudima koji nemaju veze o slikarstvu i likovnosti podmetnula crtež koji je neobičan i baš mi je drago da se svidija ljudima, ispričala je umjetnica te dodala:

- Hoću da se sve vidi u jednoj crti, jedan urednik mi je jednom reka da triba da se na zadnjoj strani likovi smiju, a ja san mu rekla: "Ali nisi primijetio da nemaju usta?!" Ti moti, kod njih je najvažnije ne imati umjetničku slobodu, tu scenu koju vidite, treba je kirurški točno prebaciti na papir, morate "čuti" njihov glas, "vidjeti" tu situaciju koju ste sigurno vidjeli, morate se nasmijat u trenu... Imam WhatsApp grupu gdje pošaljem crteže. Ako netko nije odma shvatio, šta ćeš, onda baciš! Danas mi je palo napamet ovo što podmeću bombe, prije koji misec je bila dojava o bombi u Splitu i ima jedna moja karikatura gdje on njoj govori: "Bomba u City Centru!", a ona njemu: "A idem kad san se već obukla!" Kad je bio bojkot zbog cijena, Igor i ja bili smo na prozoru i gledali ko kesu nosi... Sad je aktualan problem kupaći: ona zuri tako u prazno, gleda naći smisao života, a on joj kaže: "Ali si probala kupaći?" (smijeh) I kad pišem o iznajmljivačima, sve je to iz iskustva napisano, sve je tu, samo triba znati izvadit. Jutros mi je Igor reka da falijem s ćerom u pubertetu, a ja kažem: "Nisan joj rekla, ali..." E, to "ali"! - naznačila je Kljaković Braić.

Potom je rekla i nekoliko riječi o nakladnicima...

- Frakturi svaka čast, ali to su njihovi grijesi iz prošlosti! Jedina nakladnička kuća koja je tila objavit knjigu bili su oni, a svi ostali su mi rekli da je karikatura mrtva, da koga to interesira, ali pazi ovo, knjigu U malu je uša đava davno je objavio Profil, doživjela je osmo ili deveto izdanje... Ponudila san je Seidu Serdareviću, mom uredniku u Frakture... Reka mi je: "Tebe nitko ne zna, a mi smo mlada firma, trebali bi to izreklamirati, ali nemamo para!" Stavila san mu to pod nos, rekla san da san odavno mogla biti ovo šta sad jesan, baš mi je ža, a kaže on meni: "Ah, i meni... i meni...!" To lito se to rasplamsalo, trebala je to biti knjižica... Još traju, Oni još traju... Nisan ih tila išćućat do maksimuma i razvodnit, objavljujem kad mi dođe, nemam potrebu forsirat bilo šta i to je pravi put. Nikad se u umjetnosti ne smije ići utabanim stazama, mene uvijek golica nešto novo, priznala je sugovornica te se osvrnula i na slikovnicu:

- Probala san prije napravit slikovnicu, ali nije išlo, sve san bacila! Kako san rodila po stare dane još jednog i kako tako čitaš dičje knjige, htjela san napraviti nešto drukčije. Inspiracija su mi bili stripovi od starije ćere koji su apsurdni i genijalni. Tu san našla inspiraciju, a onda san suside u životinje pritvorila! Ima jedna moja susida, ispod mene stoji, znam je 40 godina jer živim u babinom stanu, nisan se makla iz ulice, a ona nikako da mi pogodi ime... Stalno zove "Tisija, Tisija... Tisija, opet si me stavila u knjigu!" Ona je ona u knjizi U malu je uša đava što za nju muž kaže: "Više vridi but od moje Jasne, nego cila Lepa Brena!" U dičjoj knjizi san je nacrtala ka čagalj, svi su prikazani ka životinje... Inače, Jole se preziva Čagalj i onda ćete dalje čitati... Sve san izmislila, ništa nije istina! Osim što... Moja dica voze biciklu po stanu i onda se mojoj susidi ispod trese luster, onda zove gore: "Tisija, Tisija, trese mi se luster!" Dica vole slikovnicu iako nije pisana standardno, ljupko kako izgledaju dičje slikovnice... Imaš razne riči, lik balegara kojeg su zvali Seronja, kad te riči pročitaju dica, smiju se, linguzo lina je ljenivac iz knjige, dici je drago to pročitat... Pretvoreno je to u kazališnu predstavu koja je dobro prošla. To su Teatar Poco Loco iz Zagreba i Gradsko kazalište lutaka iz Splita, sjajno su napravili predstavu..., navela je karikaturistica.

Nije krila ljubav prema Splitu.

- Svoj grad obožavam, veliki san lokalpatriot, a najviše od putovanja se volin vraćati, to mi je najdraži dio puta. Svome gradu san digla spomenik - i njegovom mentalitetu. Ne nadovezujem se na Smoju, to je prirodno, a Smoje vam je kriv kako nas doživljavate, sve je on zakuha! Prođe Toni Kukoč i onda kažu: "Neš ti njega, kad san ja igra, nisan ima uvjete..." To je klasično za Split! Mane koje Split ima, to su i moje mane, šta ću! Sigurno i na mene gledaju: "A, to joj je ćaća sredija!" - našalila se gošća književnog susreta. 

Umjetnica trenutno radi izložbu u Opatiji.

- U toku je i izložba u Nacionalnoj galeriji u Sarajevu, baš je ogromna posjećenost... Padala je kiša na otvaranju pa je došlo puno ljudi, a u Splitu da su pale dvi kapi, nitko ne bi doša - prva ja! Uvik se mislin da nitko neće doći, iz predostrožnosti... I kad je Noć muzeja, noć je, hladno je, bura je i sad ću ja ići okolo po muzejima?! (smijeh). U Zagrebu idu vanka i po kiši po snigu! - usporedila je Kljaković Braić.

Na društvenim je mrežama jako dobro prihvaćena, a prihvatilo je i Sarajevo, došlo je i do prijevoda...

- Preveli su u Sloveniji, zamisli to prevodit?! Strašno mi je bilo svojim rukopisom napisati slovenski tekst, ufff! Teško iskustvo! I u Srbiji su izašli, ali za njih nismo prevodili! (smijeh) A ja mislila da to neće dalje od Dugopolja jer, ko će razumit taj dalmatinski mentalitet?! A, knjige šalju u Australiju, valjda ljude podsjeća na Split, na doma... Platili su više poštarine nego knjigu! - otkrila je Kljaković Braić i nastavila:

- Svaka zadnja karikatura mi je najdraža. Znam točno kako će ljudi reagirati, a kad staviš sliku koja nije duhovita, onda je to za likovne sladokusce, a ovo hvata široku publiku, ne sano likovnu. Iman svoj žiri preko WhatsAppa i oni određuju... Jedna moja prijateljica, Petra, inače radi kao učiteljica u školi i žestoka je pa kad joj pošaljem kaže mi: "Nije mi!" Kako ti nije? A dobro! Radila san tako plakat za Festival djeteta u Šibeniku, pošaljem ja tako nakon što san naslikala i snimila sve poruku... A tad me žestoko tresao PMS... Ne javlja se ona i ne javlja i ne javlja... I, iskidam ti ja to! Kad nakon nekoliko sati, stiže poruka: "Super ti je ono!" A ništa, iznova sve! Toliki je autoritet! A kad mi kažu: "Ti si zvizda!" Ja pitam: "Znaš li ti šta se rimuje na ‘zvizda‘ na našim prostorima?!" To je sve humor napravija! Kažu mi: "Popravili ste mi dan!" pa idu prema meni s osmijehom, neki dan u Sarajevu kad san objavila da san napravila izložbu, toliko san komplimenata primila... Majke mi, došlo mi da napišem: "Nisan vam ja takva!" Očito je to dokaz koliko su ljudi gladni humora! To je velika stvar, primijetila je karikaturistica.

Govorila je potom o obitelji.

- Kakav je s humorom bio dida Žarko? Nikakav, brate! Nije uopće bio duhovit, bio je pravi, žestoki komunista, jadna moja mater koja je došla iz druge familije, često je govorila rečenicu moje none Marije: "I žene kad idu rađati ne viču: ‘Živija drug Tito i Komunistička partija!‘ nego Bože pomozi!” i to je njega izluđivalo! Nije bio duhovit, uopće! Od prastrica Joza Kljakovića san uvatila sve, bio je karikaturist, pisa je knjige, slika je... Oslika je crkvu svetog Marka u Zagrebu i radio u Institutu svetog Jeronima u Rimu. U rodu su mi Paraći, redatelj Vanča Kljaković... Da je živ, bio bi najbolji interpretator svega onog što san napravila i napisala. Zato, kad san potegla crtu svi su sigurno rekli: "Aha... čekali smo!" - zaključila je Kljaković Braić u svom prepoznatljivom humorističkom stilu te ostala potpisivati knjige za kojima je interes bio veliki.

Komentirala je kako je na susretu bilo više žena nego muškaraca, a na jednom predstavljanju u Rijeci bilo je ‘300 žena‘ i samo jedan muški koji je na kraju postavio i pitanje!