Dobar ti susjed mjesto stanovanja pretvori u dom: živim u slijepoj ulici, ali je atmosfera besprijekorna, razmjenjuju se kolači, posuđuje ulje, cukar, jaja, punjači za mobitele...

Mi živimo u slijepoj ulici, ali, zaista slijepoj. U njoj nema prometne gužve, prečica, u nju nikad ne zalutaju zbunjeni turisti s pitanjem "Oprostite, je li ovo put do Grada"? Ako u nju skrenete onda to znači nekoliko stvari: ili tamo živite, ili živi netko koga poznajete ili vas je navigacija dobro nasamarila. Ponekad taj naš skriveni kutak podsjeća na siromašniju varijantu filmskog seta Melrose Placea, doduše, bez žučnih rasprava na balkonima i nažalost, bez bazena.

Dobro raspoloženje u susjedstvu

Tom Dubravec/Cropix

Ali je zato atmosfera besprijekorna: ljudi ulaze - izlaze iz svojih kuća, ostavljaju otključana vrata pretpostavljajući da će sve biti u redu kao i dosad, na ulici se izmjenjuju psi, djeca trčkaraju, pojavljuju se i nestaju jednakom brzinom; konstanta je kružna ekonomija – razmjenjuju se kolači, posuđuje maslinovo ulje, cukar, jaja, punjači za mobitele, otvarači za vino, produžni kabeli i alati za koje svi znaju da ih imaju, ali ih nikako ne mogu naći.

Ništa od ovog nije režirano, već dolazi u valovima koje donosi život, nema WhatsApp grupe naziva Odbor za koordinaciju susjedstva. Jednostavno se…. događa. Što sam stariji, sve više shvaćam vrijednost ovakvog načina života. Vjerujem da bi činjenica da svi imamo ključeve tuđih kuća i stanova, negdje u drugim dijelovima svijeta izazvala srčani zastoj. U Londonu u kojem sam nekad živio, godinama sam dijelio zidove i hodnike s ljudima čija prezimena nisam znao. Nisam znao ni čime se bave i je li slučajno potajice treniraju golubove za natjecanje u letenju.

Kratko bismo se pozdravili u prolazu i to je bilo to. Ako bi bili ekstra raspoloženi nazvati nekome "jutro", bio je to čin ultimativne intimnosti. Na drugu stranu, ovdje, ako te susjed ne vidi dulje od 48 sati, pristojno će pokucat na vrata da provjeri "je li sve u redu", pritom skenirajući jesi li dobro, imaš li gripu, srčani ili ti jednostavno nije do života. Jedna od slabo reklamiranih, a fantastičnih stvari u Hrvatskoj je osjećaj sigurnost. Da, govorim o tome na temelju statistika o (niskoj) stopi kriminaliteta, količini bezbrižno otključanih automobile i djece koja sama idu u školu. Postoji još jedan sloj sigurnosti koji nije istaknut u reklamama i sjajnim turističkim brošurama, a to je biti (pre)poznat.

Biti poznat ponekad nije lako. Ljudi primjete kad nisi svoj, kad si ljut, umoran i neraspoložen ili nosiš istu jaketu peti dan zaredom. Ne možeš se pretvarati da si u redu jer postoji neko oštro oko koje te prati. Ne možeš biti sam ukoliko to jasno ne kažeš, a i tad će te dočekat tečica mirisne juhe pred vratima da te malo "vrati". Naravno, nijedna proslava ne može proći bez susjeda: Uskrs, Božić, rođendani, imendani, nedjelje koje se pretvore u gozbe i u kojima se situacija od "samo mi"premetne u tri dodatne stolice, dva nepoznata kolača i bocom domaćeg pića bez etikete kojeg svi pristojno pijuckamo. Proslave prestaju biti događaji, postaju rituali – bučni, veseli, ponekad neorganizirani, međutim duboko utješni. Jer to su tvoji ljudi, tvoji potporni zidovi kad zatreba.

Ovakva dobrosusjedska okupljanja danas su rijetkost

Zvonko Pavic/Cropix

U velikim, za život modernim i poželjnim gradovima živi se u vertikali, hermetički zatvoreni, svatko u vlastitom balonu. Ironija je da što smo fizički bliži, zapravo smo sve udaljeniji. Čuješ susjeda kako kiše iza zida, a ne bi ga mogao prepoznati u policijskoj postaji na identifikaciji. Dok sam živio u Londonu zgrada je mogla biti evakuirana, a ja bih stajao na cesti pored ljudi za koje pojma nemam tko su, a kamoli čime se bave. Što se mene tiče, mogli su sasvim nestati iz mog života i ne bih to primijetio. Egzistirali smo u istoj zgradi poput duhova. Pristojno klimanje glavom, kratka riječ i ništa više. Ovdje nije tako. Prisutnost je vrlo vidljiva, a to mijenja sve. Sad to znam, jer dobri susjedi jamče stvari za koje niste ni znali da su vam bile potrebne. Netko tko će vam nahraniti pse kad kasnite.

Netko tko će vam pokupiti paket i primijetiti da su ostala upaljena svjetla. Netko tko već zna vašu rutinu i reagira kad se ona promjeni: zabrinutošću, brigom i pomoći. Sve ovo donosi odgovornost. Kad si dio susjedskog eko-sustava, ne možeš se povući u sebe, tvoja energija se prelijeva i na druge, tvoja ruka mora biti pružena i za davanje, ali i za primanje pomoći. Tvoje odsustvo stvara mali, ali primjetan jaz.

Naravno, moje iskustvo nije univerzalno, nisam toliko naivan da ne znam da nisu sve ulice mjesta za robnu razmjenu ulja, cukara i jaja. Loših i zlih susjeda ima svuda i za njih se zna. Međutim, kad naiđeš na dobre ljude koji te okružuju, oni pretvaraju mjesto tvoga stanovanja onog što čini dom. George Bernard Shaw je napisao "Sretna obitelj je početak raja". Složio bi se s tim, jer susjedi su poput obitelji, a svi skupa naš raj činimo malo bučnijim, predvidljivijim, ali vrlo bitnim.