Prije sam mislio da je popodnevni odmor znak slabosti. Ili starosti. I da je namijenjen djeci u benkicama i medićima. Dok mi je mozak bio na postavkama metropolizma i urbane džungle, mislio sam da je to luksuz onih koji su "pobijedili" život ili onih koji su se jednostavno predali.
Život u Londonu funkcionirao je na kofeinu i adrenalinu tako da se spavanje nakon ručka gledalo sa sumnjom rezerviranom za ravnozemljaše ili ljude koji plješću nakon slijetanja aviona. I onda sam doselio u Dubrovnik. Mislim, da se razumijemo, nisam se spakirao, pozdravio i napustio metro da bi doselio na Jadran radi spavanja.
Međutim, nakon tri dana života na obali, dok mi je sunce nemilice pržilo u glavu, a vlaga me obavila poput prozirne folije, učinio sam ono što bi svako ljudsko biće učinilo – predao se! Četvrti dan života na jugu: 14:07 minuta. Zatvaraju se zavjese. Pali klima. Horizontala. Lagani odmor koji se vrlo brzo pretvorio u totalnu REM fazu. Uru ipo kasnije, zamantran, ali rasfreškan, shvatio sam da nema povratka.
Dragi moj čitatelji, spavanje prekopodne u srpnju, u Dubrovniku, nije stvar užitka već preživljavanja. Prije nego me optužite da me preuzeo južnoeuropski romantizam, neka vam nešto objasnim: nije riječ o mediteranskom običaju gdje je sve lijepo, nose se lanene košulje, tu su maslinici, uokolo natpisi siesta/pižulet ili prekopodnica, kako vam drago. To vam je ljudi moji rat! Rat protiv sunca, izvora života i najvećeg neprijatelja.
Rat protiv dehidracije, vlastite tvrdoglavosti i protestantske radne etike. Vrućina ne raste, ona vreba pomalo i ne zaustavlja se, poput zaigranog labradora koji ne zna za granice. Dan započinje pun ambicije: pisat ću, prošetat, napraviti nešto sa sobom. Međutim, negdje u dva manje kvarat, ti si lokva znoja koja se ne može sjetiti ni svoje lozinke za Wi-Fi. Sve počinje polako – letargija se došulja poput neželjenih rođaka na Božić. Prvo otežaju kapci. Onda mozak odbija napraviti jednostavne zadatke. Kuhalo za vodu odlažeš u frižider, a mlijeko na prozor. Čak i skrolanje postaje preteško. I tada znaš: vrijeme je. Ne za borbu, ne za opiranje, samo za prepuštanje. Popodnevni odmor ne traži vašu dozvolu. On jednostavno dođe. "Fjaka" nije izraz za ljenost, niti za umor.
To je tipka za duhovnu pauzu. Nešto između sna i meditacije. To je uzvišeni način apsolutnog nerada – ali na ispravan način. Za neupućene fjaka se može činit kao besposlica. Međutim, za istrenirano oko, riječ je o vrhunskom performansu. Uzvišeni ritual upravljanja toplinom i očuvanjem duše.
Regionalni odgovor na svjesnost. Nije poput joge, nema lycre već samo dodir pamuka na kušinu. Naravno da sam ja cijelu stvar podigao na novu razinu: zaboravite staromodne ventilatore i spuštanje roletna ili zatvaranje škura. U svojoj sam spavaćoj sobi napravio umjetnu klimu, svojevrsnu meteorološku "pretjeranu reakciju". Klima uređaj je podešen na temperaturu koja bi mogla zamrznut dinju. U dva popodne kreće namještanje temperature na islansku ledenicu za meso. Moj popodnevni san može se svrstati između ekspedicije na Arktik i pogona za pakiranje mesa.
To sam prozvao krio-fjaka. I znate što – zima je, ali funkcionira! Nakon sat vremena provedenih u komori za smrzavanje, tj. spavaćoj sobi, vraćam se životu ko nov, osvježen i živahan. Pišem mailove, naganjam rokove, radim čučnjeve (ne baš, ali i stajanje na nogama u ljetnim mjesecima smatra se pothvatom).
Moj rastopljeni mozak vraća se u funkciju. Naravno, ova transformacija nije prošla bez unutarnjeg sukoba. Prije svega, odrastao sam na protestantskom sjeveru gdje je naporan rad vrlina, a popodnevni odmor je ono što mačke rade. Po prirodi sam ranoranilac, ali rano odlazim u krevet. Volim popise.
Uživam obavljene zadatke precrtavati s narančastim markerom. Nekad sam ljude koji idu "ubit oko" smatrao prijetnjom za nacionalnu produktivnost. Ali, u južnoj Dalmaciji, stvari stoje drugačije. Sunce upravlja svime i ima svoju logiku. Ambicije ne mogu parirati UV zrakama. Stoga, ovako glasi popis: 1. Preživjeti jutro. 2. Ne izgoriti. 3. Odmoriti. 4. Nastaviti s životom.
Ako ste mislili da je to stvar tipična samo za Jadran, varate se. U Europi je to već odavno užanca. Španjolska ima siestu. U Italiji se zatvaraju škure. Grci naglo usporavaju. U svim tim mediteranskim kulturama postoji neizgovoreno razumijevanje: tijelo, za razliku od burze, nije programirano za neprekinuti rad. Popodnevni odmor nije nedostatak karaktera već vrhunac samosvijesti. A sad mei spričajte, klima mi se zahuktala, a popodnevno sunce pokušava preuzeti moj um. Žurim, imam dogovor s krevetom!
Za sudjelovanje u komentarima je potrebna prijava, odnosno registracija ako još nemaš korisnički profil....