Otkad znam za sebe, more me je pokušavalo naučit lekciju. Problem je u tome što, pogotovo dok sam bio dijete, nisam slušao. Prvo iskustvo, zapravo prva morska lekcija dogodila se davno, na jugu engleske obale. Moja starija sestra i ja bili smo uvjereni kako je lagani kajak idealan za avanturu. Odgurali smo ga s obale s naivnim dječjim samopouzdanjem, ukrcali se i krenuli se udaljavati od obale.
U tom smo se trenutku osjećali kao neustrašivi moreplovci. Međutim, već u sljedećem učinilo nam se da je obala sve manja i da se udaljava. U tom času do nas je stigao uzvik, glas našeg oca. Koliko god smo pokušavali tu plastičnu kanticu od barke usmjeriti prema obali, nismo uspjevali, jednostavno, više nismo imali kontrolu. More je preuzelo kontrolu nad nama. Nekoliko trenutaka kasnije u valovima se pojavila glava našeg oca koji je zgrabio konop i odvukao nas na obalu. Bez predavanje, bez panike.
Samo otac i dvoje mokre, preplašene djece koja su naučila prvu lekciju o moru. Stara engleska poslovica kaže "Nikad ne okreći leđa moru". Dok smo bili djeca doslovno smo vjerovali u nju. Kasnije sam shvatio da je sve stvar stava – u trenutku kad prestaneš poštovati more, ono te podsjeti zašto bi trebao činiti. Međutim, reć‘ bi čovjek da sam nešto zapamtio iz dječje avanture, izgleda da nisam. Prošle su tako godine i ja sam se zatekao sa svojom tada budućom suprugom na kamenoj plaži na jugozapadu Engleske.
Plima se povukla toliko daleko da je more izgledalo kao da pripada nekoj drugoj državi. Veselo smo skakutali po kamenjima koja su par sati prije ležala u moru. U tom sam trenu negdje čuo poznati glas. Glas svog oca. Plima nam se približavala brže nego smo očekivali tako da smo u zadnji čas uspjeli pobjeći sa stijena, još kojih dvadesetak minuta bili bismo sasvim odsječeni od obale. Kad malo bolje promislim, iako već dugo nije među nama, i dalje znam čuti glas svog oca kako me upozorava kad izvodim budalaštine.
Život u Dubrovniku "upoznao" me s jednim sasvim drugačijim morem za razliku od Atlanskog oceana na kojem sam ja lomio vragove. Na Jadranu nema dramatičnih plima niti stalnih ogromnih valova koji razbijaju obalu. Pritom nimalo ne podcjenjujem južinu u Gradu i prebacivanje valova preko zidina, ali znate što želim reći. Većinu vremena Jadransko je more poput sjajno izglačanog stakla, i zapravo, u tome leži problem.
Njegova ljepota sasvim dokida osjećaj opreza. Anne Morrow Lindbergh, američka spisateljica i pilotkinja, jednom je napisala: "More ne nagrađuje previše zabrinute, pohlepne i nasrtljive!" Ja bih dodao i one s viškom samopouzdanja. Mirno more ne znači sigurno more. Ovoga ljeta svjedočimo mnogim nezgodama u koje upadaju kupači. Vjetar koji puše s kopna nosi daske za veslanje poput čačkalica, morske struje zadaju probleme i najiskusnijim plivačima, ljudi jednostavno precjenjuju svoje mogućnosti. Jadranskome moru nisu potrebni ogromni valovi da bi bilo opasno. Promjena vjetra ili morske struje u sekundi vas odnese daleko od obale.
Ono što me fascinira nije broj spašavanja već osobe koje to rade. Lokalci koji bez imalo oklijevanja skaču u zapjenjeno more, plivaju do kupača u nevolji, pale barke i idu po genijalce koje bi daska za veslanje vjerojatno odvela do Italije. Spasioci, ribari, netko tko se slučajno zatekao na mjestu nevolje, svi oni, riskiraju svoje živote kako bi pomogli neopreznim kupačima. To je jako pohvalno i inspirativno, ali ne bismo trebali ovisiti o tome. Čini se da smo postali žrtve vlastita uspjeha. Toliko hvalimo naše more da često zaboravimo na onu drugu, nešto manje idiličnu sliku.
Lijepo i mirno ne znači automatski neopasno. Možda bi na reklamama trebalo pisati: "Upozorenje: ovo prekrasno more ne mari za vaše planove na godišnjem." Moj me otac dvaput naučio lekciji o moru. Atlantik buči. Jadran šapuće. Međutim, oba mora zaslužuju jednako strahopoštovanje. Ima još jedna dobra izreka koja kaže "More je dobar sluga, ali loš gospodar." Turisti nam dolaze zbog te ljepote, kupaju se, plove, slikavaju i ponosno objavljuju slike na Instagramu. Ali, ispod svega skrivena je sila prirode koja je oduvijek tu i bit će i nakon što se pokupe turisti sa svojim šugamanima. Jadransko je more jedno od najvećih blaga Hrvatske. Trebamo u njemu uživat, slavit ga, ali i poštovati. More ne pokazuje uvijek svojom snagom tko je glavni. Ponekad to radi…..šapatom.
Za sudjelovanje u komentarima je potrebna prijava, odnosno registracija ako još nemaš korisnički profil....