Kad mi se u dvije ure po ponoća počeo tresti krevet, na pamet su mi pale tri stvari: hotelski madrac ima ugrađenu vibraciju (o razlozima ne želim ni misliti), evo sam napokon poludio ili me možda Kreta pokušava vratiti nazad otkud sam došao. E, pa ispalo je ovo treće. Potres, i to “pravi”, onaj za kojeg misliš “e, to je to, odoh Bogu za kurira”!
Pa se još zapitaš pokriva li životno osiguranje ove iznenadne tektonske pomake? Moram priznati da mi ovo nije prvi seizmički rodeo jer život na jugu kod mene je razvio svojevrsno šesto čulo kad su potresi u pitanju. U sekundi procjenim kad je zdrmalo 3,2, brže nego mi psi reagiraju. Ali ovaj grčki, uf, taj je bio junački, vrlo uvjerljiv. Kao da me Posejdon osobno “ušiko”. Samo što ja nisam spavao.
Bila sam itekako budan, širom otvorenih očiju i u adrenalinskom šoku, dok sam u isto vrijeme guglao “gdje je najbliže sklonište od tsunamija”. Nije me mimoišla ni ironija ovakva buđenja jer kažu da “putovanje pokreće um”. Aha, u ovom slučaju i sve unutarnje organe, dodao bih. I tako je počela moja avantura na Kreti. Taj mi je otok zemljopisno uvijek bio nekako “s bande”. Vrtio sam se po Grčkoj, po nekim razvikanijim otocima te Ateni i njenoj vječnoj prometnoj gužvi – ali, nikako da stignem do ovog legendarnog otoka – Krete.
Dolazak iz Dubrovnika pokazao se poput Homerove Odiseje – nigdje kraja: gore prema Alpama, pa niz dole preko Italije i napokon spuštanje zbog kojeg sam se pitao je li možda bilo bolje da sam otišao u New York. Tamo me barem krevet ne bi pokušao ubiti.
Stigli smo u Heraklion, glavni grad Krete, kojeg u turističkim vodičima nazivaju “živopisnom lukom u kojoj se izmjenjuju moderne i povijesne građevine”. Meni je to prije ličilo na predgrađe Splita u kojem ima više mačaka lutalica, a manje planiranje izgradnje. Pokušajte zamisliti da se netko igrao Jenge po velikom vjetru, ali s betonskom blokovima - e, to bi bio taj arhitektonski izričaj. “Kao da je netko bacio Lego kocke u zrak” rekao sam prijateljici. Složila se. Pa ipak, Heraklion je pun turista. Ne samo pun, već tsunami od ljudi po ulicama, koji grčevito stišću šugamane, svi redom s kopijama Ray Ban naočala. Kretu svake godine posjeti preko 3,5 milijuna ljudi.
Zašto? Sigurno ne zbog krajolika – barem ne u glavnome gradu. “Jeftino je,” objasnio je mađarski kolega. “I šoping je odličan.” Dakle, to je turizam u 2020- ima: dostupan wi-fi, Zara i niske cijene vode u boci. Zaboravite mitove i legende. Ako možete kupiti tri majice za 10 eura, to je to. E, da, voda.
Kupio sam bocu vode od 75 ml i pružio novčanicu od 10 eura. “To će biti pedeset,” rekla je prodavačica. “Čega pedeset?” upitao sam misleći jel’ to opet inflacija. “Centi” odgovorila je. Palo mi je pamet da bi se ovdje vjerojatno za dubrovačku kafu mogao pojesti obrok od tri slijeda, dvije boce vina i možda još kupit suvenir magarca s Krete. E, ali nemojte mislit da možete okolo hodat s karticom i digitalnim novčanikom.
Ma ke, ovdje kraljuje keš i to onaj u papiru! Pokušajte platiti s karticom i dočeka vas zbunjeni i pomalo neugodni smješak “Joj, oprostite, nemamo struje/Wi-Fija/volje za životom, dodao bih. Računi su rijetkost, na granici mitskog. Posumnjao sam da cijeli otok funkcionira na principu robne razmjene i nade.
Međutim sve na stranu, Kreta je zaista prekrasna. Moj mađarski kolega, koji mi je bio svojevrsni turistički Oracle, uvjerio me da ako zanemarimo pomalo nešesni Heraklion, otok je zapravo raj s prekrasnim skrivenim plažama i uvalama, povijesnim lokalitetima i zalascima sunca od kojih ti pamet stane - zaboraviš kartice i kako se zoveš. Iako, moram priznati da me potres itekako centrirao tako da sam bio čvrsto na zemlji i ništa nisam zaboravio. Kreta ima fantastičnu povijest, mitologiju i povijesne lokalitete koje vjerojatno rasplaču svakog arheologa.
Ali ako mislite da je Hrvatska neorganizirana, pokušajte hodati po grčkim gradovima s kuferom na rotama dok vas google maps uporno šalje da prođete kroz neku zgradu. Dakle, što sam naučio (jer svako je putovanje nova škola)? Kreta je zaista nezaboravna – meni, zahvaljujući potresu definitivno! Ponekad jednostavno trebaš otputovati jako daleko da shvatiš da negdje drugdje trava nije zelenija….
Samo je sve jeftinije, kaotičnije i plaća se isključivo gotovinom. Ali, povrh toga, putovanje me podsjetilo na to da nije samo stvar u komforu i savršenom pogledu. Stvar je u nepredvidljivim događajima, pričama koje ćete pamtiti, trenucima u kojima ste bestimali, smijali se i čudili “pa što je meni trebalo poć’ iz doma”? I činjenica da se nakon turbulente prve noći u Heraklionu ipak mogu smijati (e, lako mi je sad).
Za sudjelovanje u komentarima je potrebna prijava, odnosno registracija ako još nemaš korisnički profil....