Bio je ovo tjedan koji je u svakom slučaju i blago rečeno bio čudan. Tjedan u kojem sam se pitao je li Dubrovnik grad ili pozornica za neku vrlo ambicioznu kazališnu produkciju u kojoj su se nekim čudom pomiješali scenariji. Utorak i srijedu radio sam na prvoj liniji kongresa najviše moguće razine u kalendaru događanja u Dubrovniku. Ozbiljni ljudi, ozbiljno obučeni, raspravljaju o ozbiljnim i važnim stvarima.
Energetska sigurnost, geopolitika, infrastruktura – sve ono što oblikuje današnjicu na globalnoj razini, a novinare navodi da posežu za riječima poput “ključno” i “strateško”. Već u četvrtak sudjelovao sam na snimanju koncerta, violinističkog debija izvrsnog, mladog umjetnika sa Dubrovačkim simfonijskim orkestrom. Manje politike, više užitka. Vrlo impresivno, moram priznati. Kulturni događaj koji podsjeća da ovaj Grad nije simbol kugle sladoleda od 5 eura kojeg turisti nose preko Straduna poput upravo osvojenog Oskara.
Negdje između dodijeljenog mi tjelohranitelja i ozbiljnosti summita te užitka u glazbenoj poslastici bilo je i puno ispijenih kafa. Za one neupućene, dubrovačka poslovna produktivnost očituje se u sastancima preko kafe, pomalo, bez ishitrenih odluka i sve se čovjek lijepo dogovori. Mogli bismo reći da je prije riječ o stilu života nego o uživanju u tom popularnom piću. A na sve to, pomalo se počeo kotrljati oblak turističke sezone. Zapravo, turistička sezona odavno nije pred vratima, već je ušla, nahrupila, bolje rečeno. Sve je nekako puno, stvari se kotrljaju.
Ono što mi je zaokupilo pažnju, taj je izraženi kontrast - u istom momentu Dubrovnik je mjesto koje je domaćin najčuvanijeg i najposjećenijeg međunarodnog događanja na kojem se raspravlja o nestabilnosti, sukobima i globalnoj neizvjesnosti, a s druge strane sezona “bati”, Grad se polako priprema za vjerojatno još jednu rekordnu godinu, ležaljke se polako postavljaju s čvrstim samopouzdanjem jer znamo da gosti dolaze. Gledajući realno, ne bi trebalo biti tako jer novinski naslovi dominiraju vijestima o ratovima, ekonomskom krahu, energetskoj krizi i političkim napetostima. Događaju se stvari zbog kojih bi ljudi, potencijalni turisti širom svijeta trebali ostati doma, spremiti takujine do daljega i otkazati godišnje odmore. Međutim, očigledno to ne vrijedi za Dubrovnik. Letovi su prepuni, iskrcavaju se stotine ozarenih turista, hoteli su bukirani, apartmani su mjesecima unaprijed rezervirani.
Gradom se pronosi šapat nevjerice “bogami bi mi mogli ove godine bit’ puni ko nikad”. Ima nešto otporno u tom dubrovačkom turizmu, nešto što se događa bez velike pompe i najčešće samo od sebe. Poput starog ribara koji, nakon što je doživio jako puno oluja, samo sliježe ramenima na vremensku prognozu. Jednim dijelom riječ je o reputaciji koju Dubrovnik ima i koju je godinama gradio na svojoj ljepoti, sigurnosti i neprolaznoj privlačnosti.
Ali, nije (samo) reputacija ono što puni avione. Možda je nešto dublje u igri, možda zemljopis, taj spoj kamena i mora. Ili je možda stvar psihologije: u ova nestabilna vremena ljudi biraju mjesta koja odišu stabilnošću, poznata su, a prije svega prekrasna.
U cijelom kaosu oko nas, Dubrovnik nudi stabilnost i mir. Zidine su i dalje tu kao i pojas blještavo plavog mora i naravno, tu su i često šokantno visoke cijene. Godine rasta i padova, globalnih kriza i neočekivanih događanja ipak su ostavile traga u kolektivnoj memoriji. No, svi se spremaju za očigledni ovogodišnji turistički bum, hoteli su spremni, avioprijevoznici također, proširuju se tarace. S druge strane svi znamo što to znači, koju gužvu i nepodnošljivi pritisak zbog kojeg se čini da će se sve raspuknut ko tikva. Sve to također zaslužuje brigu i pažnju. Međutim, u svemu ovome ima nešto što se jasno ističe, a to je da u ovim nesigurnim vremenima Dubrovnik mirno plovi dalje. I u stanju je u isto vrijeme biti domaćinom svjetskoj političkoj i ekonomskoj eliti, ali i dočekati svoje goste, turiste sa svih strana svijeta! E pa neka uđu, i jedni i drugi!
Za sudjelovanje u komentarima je potrebna prijava, odnosno registracija ako još nemaš korisnički profil....