U malom gradu si ko u morsi - nisi ni izašo iz kamare, a već cijela ulica zna: Budući da smo Bogu iza nogu, sve što do nas dođe, plaćamo po zlato! A po buri ne rade ni *ebodromi!

Kad živiš u malom gradu, to ti je ko da te neko stavio u morsu. Muški bi rekli, ko da te neko uškopio. Kako? Pa ne možeš ga turat đe hoćeš i kad hoćeš. Nisi ni izašo iz kamare, a već cijela ulica zna. Kako? Pa tuka vrištala od ljepote, a muž joj navegava. No, čulo se i tvoje zakucavanje, a žena ti na zimovanju. Pa ti moj hebavaj okolo! Ako si pri tom i omeđen zidinama, to ti je ko da si u prokletoj avliji.

Ako si još tuga s juga, do koje treba tri dana jahanja iz metropole, e onda zimi možeš samo sunčat zube. Ili sušit pršut. Evo, npr. čim zapuše bura, ne ide avion. Naime, aerodrom je na pogrešnoj strani, jer se onaj što ga je gradio prekonto pa ga stavio tamo đe bura rastura. Kamioni ne mogu preko nekih stručno napravljenih mostova, a vlaka nemamo. Najgore je što su nam susjedi datebogmilisačuva. Svako peset godina te gledaju poklat i popljačkat, a onda ti u miru prodaju svoj kajmak. Potom traže natrag stanove iz kojih su pobjegli.

Nije lako živjeti u malom gradu, ko u morsi

Nikola Vilic/Cropix

A kad su nas gađali, sistem je bio – Mile, pomakni malo levo, jeb*ote, pritefterićeš mi kuću, bre, a ja ima da se vratim na letovanje! Pa sad ti viđi! Sve je protiv nas. No, i mi smo protiv svih. U genijalno opravdanje Dubrovčana spada uzrečica – jadni mi, u kurcu smo! Televizija nam dolazi dva puta godišnje, a onda snima sve đuture – i festival, i misu, i dječje pizdarije i domovnicu i šahovnicu. Pa nam to poslije davaju na obroke. Ko mi kad plaćamo ratu od stana. I onda ti počne – vidi Joza, muke ti ježeve, otkad ga nijesam viđeo, kako se pretvorio u karikaturu. Puno više stomka, a puno manje kose! Vidi Anku, srca ti Irudovog, još uvijek ima noge ko srna – isto tako tanke, krive i dlakave. Vidi Sunčicu, sunca ti kretenskog, povećala je sise pa joj sada vise. Sad joj treba cijela jedna karijola za njih pa je gura naprijed.

A viđi Ante, povećo je ki*u! Pitu?- pita žena iz kuhinje dok priga ćevape. Ne, beno, ki*u, prije mu je bio ćevap, a sad je kostoleta pa mu iskače iz parapeta. A kad neko nadobudan pita za neki komentar društvenih kretanja, to je delirij. Ko da se neko igra gluhih telefona. Mikrofon (pita nekog starog, gluhog i inkrepitog): Što mislite o Titu?; Jeremija: Splitu? A nema Splita do Splita, to govorim ja. Mikrofon: Ne, ne, o Titu?; Jeremija: Ki*u? E, ćerce moja, nemam ti ja više ki*u. Ono ti je sad samo gurla za izbacit pišinu. Sedam puta na noć. Mikrofon: Ma, ne, o Titu? Jeremija: O mitu? Vrlo zajebana stvar, ćerce moja, ja sam ti bio nekad pošten, a sad sam heben. I da mi se sad vratit…Mikrofon čupa kose i plačući odlazi u smjeru metropole.

Kad jako puhne bura, odsječeni smo

Bozo Radic/Cropix

Po vjetrovitim danima, osim aerodroma, ne rade ni jebodromi. Haj ti skini golu guzicu po ovoj buri! Jer našoj je mladeži vrlo za*ebano ako nemaju mjesto za fatačinu. Aktualni su jebodromi u većini slučajeva na nekoj mračnoj i sakrivenoj vjetrometini đe je vrlo ugodno ljeti, a vrlo za*ebano zimi. Iako ljeti bodu komarci po guzici, to nije toliko problematično jer tema večeri je bod u gostima. Mislim, bodeš i ti, pa smo jedan: jedan. No, zimi je kazin zbog kočenja i zaleđivanja. Prvo ti se ukoči mozak jer je ionako prazan u tim momentima.

Na kraju i organ za oplodnju. Budući da smo Bogu iza nogu, sve što do nas dođe, a dođe kad se već svi drugi zasite, plaćamo po zlato. I hranu i robu. Plaćamo kilometražu, gnjavažu i kilažu. Plaćamo dva granična prijelaza, izoliranost i jaku buru. I svaki novi butigjer koji dolazi i obećava preko nekoliko niže cijene – laže. I baca ješku. Svi ti se oni lijepo dogovore – pa nisu pizde – da će Pero dat jeftiniju pancetu, a Đuro – sir. Kad se sve zbroji, isti kua! A genijalac kaže da će nas spasit niže cijene ponude. Možda u Hrkanovcima Donjim. Ali ovo je Dubrovnik.

Maja