Maja Milošević: Naša stvar

Gade mi se svi od reda ti političari. Dosta mi je da im vidim face. Samo gledaju vlastitu korist. Dva dana prije nekih izbora prođu ti pored mene tri zombija u odijelima i s aktovkama. Ako nam ovi kreteni od maloprije doista daju još njihove glasove, imat ćemo za 5 posto više glasova nego na prijašnjim izborima. Ako se pridruže oni idioti od jučer, bit će delirij tremens. Spizdit ćemo ostale. A kad im ja budem kapo, jebali su ježa.

Toliko o boljitku, obećanjima, dostojanstvenom životu, šnicelima i janjetini. Mi smo njima mrvice na putu do uspjeha. Ovce na broju. A kad dođu tamo gdje su naumili, svrha je ništa ne radit. Glupo se smješkat, rukovat mlakim stiskom i pričat pizdarije o bogatoj povijesti Dubrovnika. Hej, to bi mogla i ja! A kad bi kapnuli kakvu lovu, nasmiješila bi im se od uha do uha i pokazala zube. Dva zlatna i one dvije plombe. Na kakav su nas štos uhvatili? Da su se za razliku od prošle godine zaposlila čak 3 čovjeka, od čega 2 i po preko veze.

Usput, nisu razjebali 3 poduzeća nego samo 2. O trećemu se raspravlja. I ko tu koga zajebava? Pođem glasat da ne bi neko glaso umjesto mene. Onaj mi je malo žut, onaj ima krive noge, treći ima strmopižđena usta, onome se čuje apa ispod ruke. Kome dat svoju budućnost u ruke? Bogami, nikome! Nacrtam prigodne crteže tipa muških spolovila, groma i pakla, ruku s podignutim srednjim prstom te svoj lik s rogovima i ostima.

To je otprilike moje mišljenje o njima. Kažu, ljude je uhvatila ravnodušnost pa ih samo šačica izlazi na izbore. Otupili. Jer, koji god dođe, isto sranje radi. Malo drpi. Ili mu drpi sin. Ili punica. Ili kučak. Svakako, neko njegov. Pa se o njemu priča po novinama. Nakon priča po novinama u nastavcima i stotog reagiranja, pojeo vuk magare. Sve ostaje kako je i bilo. Kao, pronašla se neka rupa u zakonu po kojoj smo svi mi debili jer smo doživjeli kolektivni zajeb. Onaj drp odozgo se nije ni dogodio, a mi smo ga zajednički odsanjali. Zona sumraka.

A onaj što smo za njega glasali, pošten je da ne može biti pošteniji. I smiješi nam se s plakata u svemirskom odijelu obećavajući ovakvu budućnost (on pokazuje prstom), a iza leđa pustinja. Svemirski pejzaž. Učinite malen korak za sebe, a veliki za mene! Drugi kleknuo i sklopio ruke. Pored njega stoji smetlištar s klempavim ušima i krnjavim zubima. Gleda ga ko govno, s gađenjem. Molim te, ko Boga te molim, glasaj za mene. Majke mi mile, bit ću vam dobar, dabogda mi se osušio ako nešto zaserem! A kad se domognu vlasti, što onda?

Vlast je zajebana stvar. Svi, apsolutno svi se promijene. Možda im udari u glavu tisuću večera u najskupljim restoranima, vlastiti vozač i oni dupelisci koji se motaju i otvaraju im vrata, miču stolice…I on počne mislit o sebi da je Bogom dan. I onda mu dođeš u kancelariju, ti maleni čovječe, gazeći u njegov do koljena dubok tapit dok te njegova tajnica odmjerava pogledom ko da gleda golublju litu. Ponizio te sistem, šef, muž, a sada i tzv. prijatelj. Jer, žao mu je, on ti ne može pomoć. A to što ste bili prijatelji, to objesi mačku o rep. I ne samo to, unaprijed je ljut ko pas jer to nisi prihvatila s razumijevanjem i osmijehom. E, da mi je jedan Clinton, stari hebač. Jer, ona pušiona bila je samo njegova stvar. Ovi su nas uvalili u govna ko u živi pijesak. I to je sada naša stvar.