‘Mislio sam da je čagalj naša autohtona životinja koja je na Pelješcu oduvijek bila, međutim – nije‘, uvodi nas u priču o čaglju Ivan Pamić, doktorand povijesti Sveučilišta u Zadru i asistent na Sveučilištu u Dubrovniku na studiju Povijesti Jadrana i Mediterana.
- Dosadašnja istraživanja pokazala su da se čagalj prvi put spominje na Korčuli u 15. stoljeću. Tad se organizirala hajka, što znači da ih je bilo već puno – kazuje pelješki povjesničar, koji o čaglju upravo piše znanstveni članak.
Preplivao i opstao
Člankom će, kako kaže, prvi put sveobuhvatno obraditi temu nazočnosti velikih kopnenih zvijeri na poluotoku Pelješcu - vuka, medvjeda, risa, te srednje velikih kopnenih zvijeri čaglja, lisice i jazavca, kao i maritimne sredozemne medvjedice. Posebna vrijednost ovoga rada jest u tome što predstavlja primjer interdisciplinarnog istraživanja u kojem se spaja prirodoslovni, etnološki i povijesni pristup. Biološki podaci nadopunjeni su arhivskim izvorima i usmenom predajom, dok se povijesna perspektiva isprepliće s kulturnim značenjem zvijeri u kolektivnoj memoriji, ističe Pamić. Takav metodološki okvir omogućuje cjelovitiji uvid u fenomene prirodne i kulturne baštine Pelješca, te ističe važnost integriranja različitih znanstvenih disciplina u proučavanju lokalnih ekosustava.
Uz dostupnu literaturu i arhivske izvore, autor bilježi i usmenu predaju stanovnika Pelješca vezanih uz zvijeri. Posebna pažnja posvećena je čaglju koji je, iako tek odnedavno prisutan na Pelješcu, postao i simbolom poluotoka, u tolikoj mjeri da se Pelješčane u žargonu naziva ‘čagjima‘. Iako se dugo smatrao autohtonom zvijeri, čagalj je na Pelješac došao upravo s Korčule, kamo je stigao sredinom 15. stoljeća. U idućih stotinjak ili više godina preplivavanjem ili namjernim unosom s Korčule čagalj je došao na Pelješac, gdje je našao idealno stanište. Tek početkom 20. stoljeća, nestajanjem vuka u priobalju, čagalj se s poluotoka proširio obalom na sjever i jug, podsjeća naš sugovornik.
- Kako se bavim arheologijom, gledao sam izvještaje iz Nakovane i primijetio da nema nikakvih tragova čagalja, nijedna koščica. A pronalazili su se ostaci zmija, zečeva, jazavaca, vukova i jelena. Zaintrigiralo me što između nekoliko desetaka tisuća kostiju nijedna nije pripadala čaglju. Istraživao sam u arhivu i našao jednu knjižicu napisanu početkom 20. stoljeća, gdje je autor Vid Vuletić Vukasović napisao da se čagljevi prvi put spominju u 15. stoljeću. Navodno ih je netko iz despeta iskrcao na Korčulu jer su čagljevi poznati kao velike štetočine. Kažu da ih je neki zlobni pomorac iskrcao na otoku, s kojeg su, kao dobri plivači, preplivali na Pelješac i tu stvorili svoje okružje – kazuje Pamić.
Legenda o čaglju
- U 16. stoljeću organizirale su se velike hajke pa su ih skoro potamanili na Korčuli, a na Pelješcu su opstali. Nailazio sam na razne priče, da su ih doveli iz sjeverne Afrike, pa iz Turske itd. Međutim, genetska analiza pokazuje da su porijeklom iz Male Azije. Vjerojatno ih je tamo neki pomorac ukrcao, je li na svoju ruku – ne vjerujem, vjerojatno je to bila državna politika. Dubrovačka i Mletačka Republika dovijale su se kako će jedna drugoj činit‘ štetu – spominje se tog vremena Ivan Pamić.
- Vjerujem da su uz pomoć države, incognito, doveli nekoliko parova i iskrcali ih na Korčulu da čine štetu, a kako su dobri plivači, došli su i na Pelješac.
- Puno je i legendi o čaglju – dodao je, pa ispričao jednu koja se stoljećima prenosi u narodu, a ima utemeljenje u stvarnim događajima:
- Postoji ta priča o žagaru, čaglju koji umire. Prije nego umre, počne trčati i javlja se jakim, strašnim jaukom i zavijanjem i tako zavija dok ne umre. Čagljevi se javljaju jedan drugome zavijanjem, ali kad se javlja žagar, onda nitko ne odgovara zavijanjem, pa čak i psi ne laju – opisuje Ivan Pamić, koji je i sam doživio ovo predsmrtno zavijanje divlje životinje.
- Nakovljani su takvog čaglja zvali ‘žagar‘. Stari bi rekli ‘evo ga, žagar se čuje‘. Čuo bi se samo jedan i taj je jauk uvijek bio stravičan. To nije znanstveno potvrđeno, ali sam ga čuo svojim ušima - dodaje.
Populacija čaglja se tijekom 20. stoljeća nestankom vukova proširila cijelom obalom Jadrana, a sad su počeli prodirati i u Bosnu, napominje.
- Čaglji u Slavoniji nisu ovi naši, dalmatinski, nego su porijeklom iz Bugarske i Rumunjske. Upitno je jesu li se ova dva tipa čaglja negdje srela – kazuje na kraju istraživač i povjesničar Ivan Pamić.
Za sudjelovanje u komentarima je potrebna prijava, odnosno registracija ako još nemaš korisnički profil....