Slavljen i hvaljen i nadasve poznat po svojim operetama “Male Floramye” i “Spli’ski akvarel”, koje su utkane u ono što danas smatramo “splitskim mentalitetom”, Ivo Tijardović (1895. – 1976.) bio je više od skladatelja. Kako je i Duško Kečkemet za njega kazao, Tijardović je bio istaknuti društveni i politički djelatnik, novinar, skladatelj, dirigent, koreograf, scenograf, prevoditelj, karikaturist, slikar i grafičar.
“Bilo je nečeg tipično dalmatinskog i tipično splitskoga u čitavom njegovom životu i djelu: zanos, južnjački temperament, a često i brzo napuštanje jednoga, a prihvaćanje drugoga, novoga”, zapisao je Kečkemet o maestru kojem Split posvećuje ovu godinu, zajedno s Jakovom Gotovcem. Splitska Galerija umjetnina u subotu, upravo u čast 130. godišnjice njegova rođenja, postavlja izložbu nazvanu “Tijardović – figura hrvatskog Art décoa”, te kroz veliki broj crteža, grafika, dopisnica i naslovnica notnih izdanja prvi put u ovako bogatom obujmu predstavlja Tijardovića kao izuzetno zanimljivog likovnog umjetnika.
U sjeni glazbe
– Likovni segment Tijardovićeva kreativnog nerva je uslijed njegova iznimnog glazbenog doprinosa hrvatskoj baštini bio u drugom planu – kaže Jasminka Babić, ravnateljica Galerije umjetnina i kustosica izložbe.
– Prvi je put objedinjen i predstavljen u publikaciji “Nepoznati Tijardović”, autora Duška Kečkemeta, koju su 2012. godine objavili Naklada Bošković i Zaklada Karlo Grenc Split. Iako je postojala želja i plan da se Tijardovićevo likovno stvaralaštvo predstavi i izložbom, do njezine realizacije nikada nije došlo. Upravo je to razlog zbog kojeg se Galerija umjetnina ovom izložbom priključila manifestaciji “Godina Ive Tijardovića i Jakova Gotovca”, kojom Split obilježava 130. obljetnicu rođenja ova dva velikana. Izložba “Ivo Tijardović – figura hrvatskog Art décoa” nam kroz izbor od preko 130 radova predstavlja Tijardovića kao vizualnog umjetnika. Važno je istaknuti da su na izložbi prvi put okupljena umjetnička djela i knjižna i arhivska građa iz fundusa Galerije umjetnina, Hrvatskoga glazbenog zavoda, Zbirke scenografskih i kostimografskih skica HNK-a u Zagrebu, koja se čuva u Muzejsko-kazališnoj zbirci Odsjeka za povijest hrvatskog kazališta Hrvatske akademije znanosti i umjetnosti, građa iz Grafičke i Glazbene zbirke Sveučilišne knjižnice u Splitu, iz Zaklade Karlo Grenc iz Splita, kao i iz privatnih zbirki – kaže Jasminka Babić.
Rodio se 18. rujna 1895. u kući u Hrvojevoj ulici, između duge prizemnice Arheološkog muzeja prislonjene uz istočni zid Dioklecijanove palače i njezine sjeveroistočne kule sa Ženskom građanskom školom preko puta. Poput ostale djece iz Geta, penjao se po sarkofazima i jahao peristilsku sfingu, “dok je nas, mulariju, Don Frane rastjerivao”, kako je i sam maestro zapisao u svojim memoarima.
Glazba i crtež
Kasnije je živio na današnjoj Poljani kraljice Jelene, uvijek u istom starom i povijesnom splitskom okolišu u doba pohrvaćene splitske općine, kada se u gradu još govorilo i hrvatski i mletački talijanski. Bio je skromnog obiteljskog podrijetla, otac Mate mu je u Split došao iz Donjeg Doca, a nad vratima Matine gostionice u Getu visila je tabla s natpisom splitskog slikara Dunava Rendića, koji se u njih i hranio. Mali Tijardović je pjevao u crkvenom zboru, a u glazbu su ga rano uveli orguljaš Eligio Bonamici i violinist Armando Meneghello. Usto je pomagao slikaru Vinku Draganji na oslikavanju crkve sv. Dominika.
U Realnoj gimnaziji sprijateljio se s Radovanom Tommaseom, budućim splitskim slikarom, a u njegovu malenom atelijeru na bastionu kod kazališta sretao je i druge tadašnje splitske slikare i kipare. Nije općepoznato, ali Ivo Tijardović je među prvima u Splitu igrao nogomet u Hajduku, oblikujući čak i dresove igrača, a kasnije će skladati i “Kraljicu lopte”, koja je izvedena na Hajdukovu igralištu kod Plinare, u čast 15. rođendana kluba.
Crtanjem se bavio prije rata, a nakon mobilizacije 1915. završio je kao zarobljenik, u talijanskoj vojsci, gdje je također izvodio zidne slikarije. No kasnije, na očev nagovor, koji glazbu, baš kao ni otac Jakova Gotovca, nije smatrao zanimanjem nego razbibrigom, počeo je studirati arhitekturu u Beču, ali ga je ona malo privlačila.
Za bečku modnu reviju “Faun” slikao je 1920. i 1921. kolorirane crteže zabavnog i mondenog zapadnoeuropskog društva u tadašnjem poslijesecesijskom stilu zvanom art déco. Ti su crteži vrlo uspješno objavljivani u Beču i u reviji Wiener Mode. Radeći na tim crtežima, Tijardović je prihvatio jedan tada rijetki oblik slikanja sličan karikaturi, zvan macchiette.
Slikao je likove u osnovnim linijama, ističući njihove osobne značajke, ali ne kao uobičajene šaljive karikature, nego s naglašavanjem tih osobnih ili širedruštvenih značajki. U tom je stilu izradio osam serija koloriranih crteža raznih suvremenih motiva, koje su bile objavljene kao razglednice, a danas su rijetke sačuvane.
Tijardovićev humor
– O socijalnoj i političkoj transformaciji međuratnog Splita, Tijardovićeva glazba i čitav scenski svijet koji je ona pokrenula, jednako kao i njegov likovni opus, koji sada prvi put cjelovito vrednujemo, govori jednako elokventno kao i najdokumentarnija povijest toga doba – kaže dr. sc. Joško Belamarić, autor izložbe u Galeriji umjetnina.
– Snaga splitskog duha i humora, životnog elana, nostalgije i patosa u malo su koga dobili toliku jeku koliko u pošadama i operetama, te ovim macchiettama Ive Tijardovića. One su pridonijele više od svega što je itko iznio i dao, populariziranju slike “Splita grintavog, zapletenog, zaljubljenog, smiješnog, veselog i tugaljivog”, kako je kazao Bogdan Radica – kaže Belamarić.
– Čitavu knjigu trebalo bi posvetiti Tijardovićevu humoru, rekao bih mnogo ljudskijem od onoga koji se iz njega razvio u naše doba – dodaje Joško Belamarić.
– Po zakonima svakog dobrog smijeha, najbolje se smijemo u društvu, jer smijeh traži jeku, jer funkcionira uvijek najbolje u nekom zatvorenom krugu ljudi, bez obzira koliki taj krug bio. Smijeh je svojevrsni leksički sporazum unutar toga kruga: u ovom slučaju riječ je o sporazumu što ga je malo-pomalo, arijom za arijom, ovim crtežima, Tijardović sklopio s nama ovdje. Ako bih mu tražio par u našim vremenima, vidio bih ga u opusu Vaska Lipovca, koji je također učinio najviše što se može, svoj tip, svoj karakter, svoju Pulcinellu i svog Sganarella. Tijardović je uspio u onome što je najteže – stvoriti svoj tip i svoj karakter Splićanina, koji čak i danas, u posve izmijenjenim društvenim i prostornim okolnostima tog teatra od grada, zvuči i izgleda kao da je od krvi i mesa – kaže autor izložbe.
Izložba “Ivo Tijardović – figura hrvatskog Art décoa” bit će otvorena u subotu, 5. travnja, točno u podne, a u Galeriji umjetnina ostaje postavljena do 30. travnja.
Za sudjelovanje u komentarima je potrebna prijava, odnosno registracija ako još nemaš korisnički profil....