Počeo je snimati dokumentarac o oboljeloj mami: kad je majka umrla, dosjetio se kako će nastaviti dalje...

Jednoglasnom odlukom žirija za pobjednika ZFF-a odabran je film “Vjetre, pričaj sa mnom” srpskog redatelja Stefana Đorđevića, nastao u hrvatskoj koprodukciji. “Za iskren, autentičan i pažljiv uvid u duboko emotivnu obiteljsku dramu koja, umjesto oslanjanja na konvencionalna dramatična sredstva, koristi sugestivan zvučni pejzaž i lirične vizuale kako bi stvorila filmsku
pjesmu”, obrazložio je žiri svoju odluku.

Umjesto Đorđevića nagradu je preuzela koproducentica Vanja Jambrović, a on se obratio okupljenima na zatvaranju ZFF-a putem videoporuke iz Vilniusa, uz posebnu zahvalu publici, žiriju i festivalu. “Zajedno s vama čuvamo sjećanja na one koji više nisu tu”, rekao je redatelj.

Objašnjenju žirija i Đorđevićevoj izjavi treba pridodati i podatak da je “Vjetre, pričaj sa mnom” osvojio i Srce Sarajeva za najbolji film (svjetsku premijeru imao je na festivalu u Rotterdamu, u glavnoj konkurenciji). Ključne riječi su “iskren, autentičan i pažljiv uvid u duboko emotivnu obiteljsku dramu”, “lirični vizuali”, “čuvamo sjećanja na one koji više nisu tu” i “srce”.

Đorđevićev uradak, metafilmski spoj fikcije, dokumentarca i autobiografije, osovljen je oko svega toga. Iskreni, autentični i srčani “Vjetre, pričaj sa mnom” započeo je svoj filmski život kao dokumentarac o njegovoj oboljeloj mami Negrici koja je umrla prije nego što ga je uspio snimiti do kraja.

Redatelj je pošto-poto poželio dovršiti film i nastavio ga snimati s ostatkom obitelji (brat, djed, nećaci...), držeći kameru upaljenom na bakinom 80. rođendanu. Da gledatelj ne zna ove podatke, ne bi nikad rekao da je “Vjetre, pričaj sa mnom” nastao na taj način, iz dva dijela.

Čini se kao da je Đorđević sve snimio planski i odjednom zahvaljujući prirodnom kontuinutetu filma, što sugerira njegov talent. Umnogome su mu pomogli i živopisni članovi obitelji, s posebnim naglaskom na majku, koji su životni u dokumentarnim segmentima, ali i dobro “glume” u igranima.

Jedan od važnijih likova je i pas Lija kojeg je Đorđević slučajno udario autom kad je izletio na cestu i potom ga udomio. Lija terapeutski pomaže redatelju (i drugim članovima familije) da procesuiraju i prebrode gubitak Negrice i nadomješta njezinu odsutnost, čak i doslovno kad sažvače mamin dnevnik. Stefan je zaliječio fizičke rane psa, a životinja liječi njegovu (i njihovu) dušu rasutu poput lišća.

I okolna priroda ima terapeutsku ulogu, bildajući poetički, mistični, meditativni i metafizički ugođaj introspektivna filma na tragu onoga što gledamo kod Nurija Bilgea Ceylana (“Bilo jednom u Anatoliji”, “Zimski san”, “Drvo divlje kruške”, “Suha trava”), a dobar posao je obavio direktor fotografije Marka Brdara (“Zvizdan”, “Sigurno mjesto”).

Članovi obitelji postaju jedno s prirodom kad ih Đorđević snima kako se penju na stabla i glume da spavaju na granama u nekolicini nadrealno-snolikih scena. Konačno, Đorđevićeva majka je vjerovala u povezanost stvari i da ljudi mogu prizvati vjetar ako vjeruju u njega.

“Vjeruj vjetru. Da bi se čuda dogodila, moraš vjerovati”, govori ona u seriji intimističkih kadrova filozofske naravi. Sin kamerom hvata posljednje zajedničke trenutke s majkom i produžio joj je život pomoću filma, sačuvao sjećanje na nju. Negrica je umrla, ali živi vječno u ovom filmu koji joj je posvećen. Majko, pričaj sa mnom.