‘Treći svijet‘: Haustor u splitskom portunu

Haustor i Split se, izgleda, baš i ne vole javno. Dokumentarac o jednom od najoriginalnijih i najznačajnijih hrvatskih/ex-YU bendova ”Treći svijet” izaziva interes svugdje u Hrvatskoj osim u Splitu. Zasad je u gradu pod Marjanom sveden samo na jednu jedinu satnicu u multipleksu ”Cinestar” u šoping centru ”Mall Of Split”, za razliku od zvučnih filmova poput ”Jedne bitke za drugom” ili novog ”Trona” koji ima osam do deset projekcija dnevno.

To je ironija s obzirom da su Darko Rundek, Srđan Sacher i haustorovci upravo u Splitu snimili izvanredni titularni album ”Treći svijet” iz 1984. u produkciji Željka Brodarića Jappe (grupa Metak). Album su snimali na Splitu 3, udaljenom svega 2.5 kilometra od ”Cinestara”. Snimanja u Splitu dotiče se dokumentarac Arsena Oremovića (”U braku sa švicarcem”, ”Glava velike ribe”).

Jappa je sugovornik, a film je prožet kadrovima Splita 3 sa sunčanim pogledom na Brač, inspirativnim članovima svirački sjajnog novovalovskog ZG benda (bubnjar Srđan Gulić, gitara Zoran Zajec, saksofon Damir Prica Capri) kad su boravili u ”praznom” gradu na izmaku ljeta 1983.

”Moj je grad večeras dobio luku”, kao da je u hitu ”Moja prva ljubav” s nastupnog albuma iz 1981. najavio Haustor, čiju je pjesničku poetiku na ”Trećem svijetu” jedan kritičar nazvao ”Corto Maltese rockom”. Slikoviti ugođaj ”sunca, Bračnog kanala i jedrilica” osjeti se u ”Trećem svijetu”.

Posrijedi je mediteranski prozračan (Corto je rođen na Malti) spoj različitih svjetova, podebljan haustorovskom mješavinom urbanog rocka i domaćeg etna s dozom ”world music” zvukovnosti ”druge strane Mediterana” (Latinska Amerika), uz ”malo Afrike i malo Kariba”, tj. reggae Jamajke.

Ipak, ”Treći svijet” je atmosferom i zvukom bio svjetski, postmoderan/avangardan i ispred svoga vremena za pojmove ex-YU glazbe, stoga se nije primio u uhu kritičara, kamoli široke publike, odnosno tek je naknadno ”(raz)otkriven”, kad je njegova žanrovska fuzija postala manje ”eksperimentalna”. Poznati sugovornik Siniša Škarica, nekadašnji urednik u ”Jugotonu”, zapisao je svojim natuknicama da je drugi album Haustora ”dobar, ali nekomercijalan”, tako da donekle i ne čudi podatak otkriven u dokumentarcu.

Naime, ”Treći svijet”, premijerno pušten ili ”testiran” u splitskoj diskoteci ”Shakespeare”, ispraznio plesni podij umjesto da ljude navede na ples, makar nije bio ”plesan” kao popularna pjesma sa stihovima ”djevojke u ljetnim haljinama volim” od koje su se haustorovci htjeli odmaknuti u mračnost i čudnost jer nisu htjeli da ih doživljavaju kao ”vedri, veseli la-la bend”.

Četrdeset i jednu godinu kasnije, ”Treći svijet” u filmskoj formi za Splićane izaziva sličan početni efekt (projekcije su praznjikave jednako kao što se ”plesni podij počeo prazniti”), ali valjda će ga ”otkriti”, tj. “ustati i krenuti” prema kinu do trenutka kad se zavrti u ”Kinoteci” krajem listopada.

Dokumentarni ”Treći svijet” vrijedan je otkrivanja kao film koji kroz razgovore s članovima Haustora i arhivske snimke insajderski otkriva potankosti o nastanku albuma, ali i nazivu benda (”skupljali su se u haustoru kad bi padala kiša, nisi ni doma ni vani, to su bili momenti neke intimnosti”), kao i različite autorske (mikro)svjetove osebujnih ”spiritusa movensa”, pjevača/tekstopisca Rundeka i basista/skladatelja Sachera, koji su 2022. ponovno okupili s ostatkom ekipe da snime ”dub” obradu naslovne pjesme.

Uvodni dio gleda se s posebnim zanimanjem s pričama Rundeka i Sachera te rekonstrukcijom stvaranja albuma, garniran ugođajem nekadašnjeg Zagreba, što pozicionira film i kao dokumentarac o jednom vremenu. Rundek je volio teatar i iz njega crpio inspiraciju za ”teatralne” nastupe (bijela maska na licu, glumački-pantomimičarski scenski izričaj).

Sacheru, koji se napajao na magijskom realizmu, kazalište je bilo odbojno nakon što je tamo često boravio u djetinjstvu s bakom, pomoćnom radnicom u HNK (samo ga je opera ”oprala”). Njihova dva različita svijeta, jer ”umjetnik je proizvod svog okoliša, nije pao s Marsa”, stvorila su ”Treći”, dok se nisu razdvojili zbog kreativnih konflikata, tek ovlaš dotaknutih u filmu.

Vizionarski, nerijetko i filozofski stihovi albuma budućnosti (”Gavran je ptica slobode, A puku što ostane znalci su poslali rode”, ”Ko će shvatiti to? Ljevica, desnica, centralno”) i gitarističke/bas dionice izvan ovoga svijeta izvrsno se isprepliću kroz dokumentarac i hipnotiziraju gledatelja, stoga je šteta da nema i više tog glazbenog magijskog realizma, što Oremović dokumentira očima i ušima velikog fana od formativnih godina (r. 1966.).

No, Oremović revno prati kreativni proces i nastoji uhvatiti novu-staru iskru benda prilikom ”reuniona”, a povremeni gubitak ritma u drugoj polovici nadoknađuje nekim nadahnutim trenucima, npr. kad stari Rundek gleda mladoga koji je, pak, uperio pogled prema ”budućem sebi”. ”Treći svijet” je vječno sjecište nekih dvaju svjetova.