Onaj isti gorštački dalmatinski kraj koji je iznjedrio više izvornih hrvatskih stvaralaca – poput Ivana Meštrovića, Dinka Šimunovića, Milana Begovića, Krste Odaka – iznjedrio je i velikog skladatelja Jakova Gotovca. No tko je on zapravo bio i zašto nam je i danas važan?
Gotovac se, kako je poznato, rodio u Splitu. Prezime potječe iz Vinova Gornjeg. Prema usmenoj predaji, određeni Mate Čule zaljubio se u jednu djevojku iz toga sela koja je bila jedina nasljednica velikoga obiteljskoga posjeda i bogatstva, vjenčao se njom i došao "na gotovo" na njezino imanje te tako postao prvi Gotovac. Gotovčev otac bio trgovac koji imao malo trgovinu pršuta i sira u prostoru Ispod ure te je htio da mu sin postane pravnik, ali mladi Gotovac od 14. godine imao je glazbene poduke, dok je polazio Klasičnu gimnaziju. Nakon mature upisao je Pravni fakultet u Zagrebu, prema očevoj želji, no početak Prvog svjetskog rata prisilio ga je na povratak u Split. Bio je pošteđen ratišta zbog hiposkolioze te se u Splitu polako počeo okretati glazbi. Proučavao je partiture stranih i domaćih skladatelja, a potkraj rata počeo je surađivati s Josipom Hatzeom koji je podučavao skladanju. Upravo je uz Hatzea upoznao talijansku opernu tvorbu i zakonitosti kazališne umjetnosti te razvio smisao za glazbeno-scensko oblikovanje.
Još za gimnazijskih dana, tijekom kojih je prijateljevao s Ivom Tijardovićem, izvodio je sa školskim tamburaškim ansamblom, potom u splitskom glazbenom društvu "Zvonimir", na čijim je priredbama nastupao kao tenor u pjevačkom zboru te kao violončelist i timpanist. Pjevao je i u muškom pjevačkom zboru "Lisinski" koji se osnovao 1914. godine, a o Božić iste godine izvedena je njegova prva skladba "Tantum ergo" u splitskoj katedrali. Prva svjetovna skladba "Aj moj Mijo" izvedena je na koncertu zbora "Zvonimir" u siječnju 1918. godine. Tijekom cijeloga Prvog svjetskog rata Gotovac je bio zaokupljen glazbenim događanjima u Splitu, kao splitski izvjestitelj časopisa "Sveta Cecilija", a bio je i splitski povjerenik Hrvatske filharmonije iz Zagreba te član "artističkog odbora" Splitske filharmonije, osnovane nakon rata.
Upravo je te godine dobio nagradu na jednom glazbenom natječaju te se odlučio trajno ostaviti prava i profesionalno se posvetiti svojoj pravoj ljubavi – glazbi. No Gotovac nikada nije, što bismo danas rekli, "pratio trendove", već je uvijek skladao u čistom narodnom duhu. Gotovac je glavni predstavnik nacionalnoga realizma u hrvatskoj glazbi između dvaju svjetskih ratova. Kako je sam za sebe jednom prigodom rekao, pripadao je generaciji koja je "željela glazbenoj kulturi vlastitog naroda pridonijeti što pozitivnija djela te nastaviti i dovršiti započeto djelo Vatroslava
Lisinskog koje je prekinuto njegovom smrću." Gotovac je takoreći postao upravo drugi Lisinski, njegov jedini istinski nasljednik, skladatelj koji je u povijesti i etnokulturi svoga naroda tražio izvore i uzore za svoje skladbe. I toga će se dosljedno držati cijeloga života.
Od 1920. do 1921. boravio je u Beču, uz potporu Milana Obuljena, vlasnika nakladničke kuće Edition Slave, u kojoj je radio pomoćne poslove na notnim izdanjima kako bi mogao zaraditi za život, dok je na Muzičkoj akademiji išao na predavanja skladatelja i teoretičara Josepha Marxa. U Beču je Gotovac pratio vrsne koncertne i operne izvedbe i starije i novije europske glazbe i time je znatno proširio svoje skladateljske vidike, što je nesumnjivo pospješilo njegov daljnji razvoj. No kada se vratio u Split nije našao nikakve mogućnosti za zaposlenje, pa je otišao u Šibenik i tamo postao voditeljem glazbene sekcije Sokolskoga društva koja je pod njegovim vodstvom vrlo brzo postala Filharmonijsko društvo s mješovitim zborom i orkestrom. 1923. godine dirigirao je kao gost Zagrebačkom filharmonijom i nakon uspjeha kao gostujući dirigent vrata su mu se polako otvorila te je počeo dobivati trajnije angažmane u glazbenom životu Zagreba, u kojem će ostati do kraja života.
Prvo mu je remek-djelo bila "Koleda", narodni obred u pet dijelova koje je Hatze praizveo u Splitu 1925. godine Ovdje mu je izvor bio drevni slavenski običaj obrednoga čestitanja, odnosno koledanja, koji Gotovac predočava krajnje jednostavnim glazbenim sredstvima, svedenim na ponavljajuće obrasce, a djelo je u cijelosti sačuvalo ugođaj staroga narodnog običaja te se smatra biserom hrvatske glazbe. I drugo remek djelo, "Simfonijsko kolo", smatra se jednim od njegovih najizvođenijih skladbi, a čak je bio izveden u Wiesbadenu i u sklopu Međunarodnog festivala Glazba nacija (Musik der Völker).
No, osim narodnih motiva, Gotovac se često okretao i starijim književnim djelima za nadahnuće, pa je 1928. skladao scensku glazbu za Gundulićevu "Dubravku", čije je težište na upravo skupini drvenih puhača, čime je postigao pastoralni ugođaj i arhaičnu obojenost koja postupno dovodi do završne i zanosne "Himne slobodi", u kojoj je dao moćan, gotovo pa pobožan izraz cijelom duhu i svjetonazoru starih Dubrovčana koji su uvijek častili i slavili slobodu iznad svega.
Ne smijemo zaboraviti ni komičnu operu "Ero s onoga svijeta", skladana 1935. godine, prema libretu Milana Begovića. I ovdje je melodika pučki jednostavna, vrlo pjevna i dopadljiva, preuzeta iz folklornoga blaga, a sve se odvija u neprekidnoj dinamičnoj gradaciji do toliko poznate i izvođene završnice – kola. Djelo je istodobno takoreći folklorno, a opet sasvim izvorno te je cjelokupnim glazbeno-scenskim izričajem posve jedinstveno. "Ero s onoga svijeta" doživio je bezbroj izvedbi, i to na hrvatskim i na svjetskim pozornicama, a preveden je na čak 9 stranih jezika te mu popularnost, čini se, jednostavno nikada ne jenjava. Upravo tu operu, uz operu
"Nikola Šubić Zrinski", američki muzikolog i profesor emeritus Ralph P. Locke, jedan od najizdavanijih muzikologa, smatra najvećom hrvatskom operom.
Tu je još i povijesna glazbena drama "Mila Gojsalića", o istoimenoj hrvatskoj junakinji koja je 1530. godine zapalila skladište baruta u turskom taboru i tako ubila Ahmed-pašu te omogućila Poljičanima da pobijede Turke. Povijesnu je tematiku Gotovac obradio i u operi-oratoriju "Petar Svačić", o istoimenom posljednjem hrvatskom kralju, koja bi, u godini kada ujedno slavimo i 1100 godina Hrvatskoga Kraljevstva, nesumnjivo trebala biti na svim hrvatskim opernim repertoarima.
Kritičari su o njegovim skladbama uvijek pisali mahom pozitivno. Jedan je kritičar o njegovoj glazbi napisao da se osjeća "da ju je stvorio punokrvni, a ne anemični muzičar". Za njegov orkestar kritičar je napisao da "vazda zvoni", da je "pun boja, najrazličitijih kombinacija, te imade kičmu, krv i nerve." Svakako se uvijek ističe liričnost i melodičnost njegovih skladbi, a melodiku je uvijek zasnivao na jednostavnoj glazbenoj zamisli, kao što je narodni napjev ili ju je pak oblikovao prema načelima umjetničke glazbe, no uvijek s osjetnom sredozemnom pjevnošću.
Svoj glazbeni izričaj Gotovac je otkrio potpuno sam, oslanjajući se na hrvatsku i slavensku etnokulturu. U tom je glazbenom izričaju ostao uvijek dosljedan svojim umjetničkim načelima, da treba "raditi u službi iskrene umjetnosti i u slavu hrvatskoga naroda", kako je napisao u jednom pismu I. Boškoviću 1965. godine. Od 1977. bio je redoviti član onodobne JAZU te počasni član HNK-a u Zagrebu. Dobitnik je i Nagrade "Vladimir Nazor" za životno djelo, a njegovo je životno djelo i danas itekako živo, u izvedbama i u hrvatskom kolektivnom sjećanju, što je za umjetnika zasigurno najveći uspjeh i najslađe zadovoljstvo, a 2025. godina koja je posvećena njemu i Tijardoviću, zasigurno će mnoštvom događanja proširiti svijest o veličini i važnosti njegova lika i djela.
Gotovčeva je glazba, poput drevnih legendi i starih narodnih priča iz kojih je izniknula, i sama postala poput kakve legende i priče, koja živi i danas i prenosi se s koljena na koljeno, kao dragocjena baština, u kojoj nalazimo one vječne i univerzalne ljudske osjećaje i motive i kojoj se uvijek iznova rado vraćamo, baš kao i dobroj priči.
Za sudjelovanje u komentarima je potrebna prijava, odnosno registracija ako još nemaš korisnički profil....