Unuka velikog skladatelja Ive Tijardovića boravila je u Splitu povodom praizvedbe najvažnijeg djela velikog skladatelja – opere "Dioklecijan“. U ekskluzivnom razgovoru s nama, uz šarm francuskog naglaska i topli dalmatinski duh, prisjetila se djetinjstva, obiteljskih rituala i svega što je naučila od svog velebnog djeda.
U splitskom Hrvatskom domu, u koncertnoj dvorani koja nosi ime njezina djeda, srdačno i s puno emocija razgovarali smo s Petronilleom Setbon Tijardović, arhitekticom iz Pariza i jedinom unukom skladatelja Ive Tijardovića, slavnog autora "Male Floramye“, "Spli‘skog akvarela“ i sada napokon – izvedenog "Dioklecijana“.
Njezin hrvatski, iako pomiješan s francuskim naglaskom, nosi šarm, toplinu i istinsku privrženost Dalmaciji.
Kakav je bio Ivo Tijardović kao djed – imate li neku osobnu uspomenu ili prizor iz djetinjstva koji vam je ostao posebno drag?
- Dugo sam živjela s njim, do svoje šeste-sedme godine, u Zagrebu, gdje je cijela familija živjela. Išla sam u školu i on je, kao tata i kao dida, više volio curice, puno je volio svoju kćer Mariju, a ja sam od sina Ivice i jedina unuka. Imam dva brata, a moj stric Zvonimir, ima jednog sina, i teta Marija također jednog sina. Ja sam bila njegova mezimica. S obzirom na to da sam bila dijete, meni su svi govorili da je on mene puno, puno volio.
Naučio me crtati i zahvaljujući njemu sam, kad sam bila mala, puno crtala – tako sam postala arhitekt. Moji prvi crteži su bili s mojim djedom, uz njega sam stalno bila. Kao dijete nisam znala, nisam bila svjesna da on dobro crta, da dobro svira i da je poznat. Uvijek smo svi skupa puno crtali – i moj tata, i dida, i mi djeca.
Živjeli smo s njima u Zagrebu do moje šeste-sedme godine, kada smo otišli živjeti u Francusku. Ali uvijek smo dolazili za praznike – Božić, Uskrs, ljeto – u Hrvatsku. Od tada pa sve do danas živim u Francuskoj.
Djeda znam iz moje perspektive, čula sam ga kao dijete, ali ga nikad nisam doživjela kao kompozitora koji je zadužio grad Split. On je uvijek želio biti poznat kao skladatelj opere, a ne samo operete – ovo mu je bio neostvareni san i to smo mi znali. Rasli smo i živjeli s tom njegovom željom. Svi u familiji smo bili tužni što ga za života nismo ozbiljno shvaćali kao skladatelja opere.
Je li Maestro Tijardović često govorio o Splitu? Kako je taj grad bio prisutan u vašoj obiteljskoj svakodnevici, čak i kad ste živjeli izvan Hrvatske?
- U kući je prvenstveno bila prisutna dalmatinska hrana – dom u Zagrebu, kuća u kojoj smo živjeli, bio nam je mali Split. Samo se kuhala dalmatinska hrana, govorilo se samo dalmatinski. Mi smo živjeli Split u Zagrebu.
Kad sam studirala u Veneciji, prijatelji su me pitali kako znam talijanski. Rekla sam – ne znam, ali razumim sve! Kasnije sam shvatila da je taj moj dalmatinski, koji sam čula kod kuće, zapravo bio mješavina s talijanskim. Čak i nakit koji mi je baka ostavila bio je iz Venecije – jer je dida njoj kupovao nakit kad bi išao tamo. Venecija je bila stalno prisutna u našim životima. I meni je to bilo – normalno.
Ima li neka njegova rečenica, glazbena misao ili životna poruka koja je ostala u vašoj obitelji kao nit vodilja?
– Najveće sjećanje koje imam je njegov moto – radost. On je stavljao radost u sve male stvari: dok smo igrali karte – radost, dok smo jeli – radost. Svaki dan bi jedno unuče vodio na kavu gdje bi se nalazio s drugim umjetnicima. To nam je bila velika radost i svi smo to čekali. Iako nisam tada razumjela o čemu se radi, živjela sam tu radost.
Svako jutro je svirao, komponirao… Njegov običan život bio je – izvanredan. Uvijek se sređivao kad bi išao van. Radost je unosio u sve – i to je onaj Split kojeg je on živio. Jer splitski pozdrav je: Zdravi i veseli bili.
Puno godina nisam razumjela jednu stvar, a sada je razumijem. U školi u Zagrebu, kad smo primani u pionire, vježbali smo za veliku svečanost – ali moj dida bi stao ispred vrata i rekao: "Ti danas ne ideš, ti si bolesna.“ A ja bih rekla: "Ali nisam bolesna, dida, moji prijatelji me čekaju dolje!“ I onda bih gledala s prozora kako prolaze, i plakala. Danas znam zašto je to napravio.
Kad je umro, imala sam 12 godina. Bila sam jedino unuče na sprovodu. Sjela sam u prvi red i kad sam okrenula glavu i vidjela cijeli Mirogoj prepun ljudi – ostala sam u šoku. Tada sam shvatila koliko je bio važan.
Što vaša djeca kažu na svoga pradjeda? Kako oni to doživljavaju?
- Oni puno ne pričaju o tome, ali moj sin, koji ima 13 godina, sluša klasičnu glazbu, ima izvrstan sluh, svira violinu… Ima taj pradjedov talent. Geni su to. Super svira, ali je lijen – nikad ne vježba, a sve ispite prođe. Vodila sam ga i na Spli‘ski akvarel kad je imao tri godine – da sve to vidi i osjeti.
Postoji li neko Tijardovićevo djelo koje biste voljeli da se izvede, a još nije?
- Postoji. Zapovijed maršala Marmonta iz 1929. godine. To je priča o poljičkoj kneginji Miri koja se maskira u seljanku Jelicu, postaje špijunka i radi protiv francuske okupacije Dalmacije – ali se zaljubi u francuskog oficira. I Mala Floramye, za koju bih voljela da se ponovo izvede kao ona prva, izvorna verzija.
Petronillein dolazak, srdačnost i sjećanja oživjela su duh jednog vremena, ali i podsjetila kako iza velikih imena često stoje još veće emocije. Kako kaže njegova unuka, Ivo Tijardović je znao jednu veliku životnu istinu: da je radost – ona svakodnevna, iskrena i vesela – možda najveće djelo od svih.
Za sudjelovanje u komentarima je potrebna prijava, odnosno registracija ako još nemaš korisnički profil....