Tijardovićeva „Mala Floramye“, osobito stavak „Daleko me moj Split“, te njegov „Spli‘ski akvarel“, te glazbeni brojevi u toj opereti „Kućo mala“ i „Tonči moj dragi Tonči“, najpoznatija su umjetnička djela po kojima je Tijardović mahom poznat suvremenom hrvatskom širem građanstvu. Međutim, svesti Tijardovića na samo dvije operete velika je nepravda, a kada pročitate ovaj članak shvatit ćete i zašto.
Tko je bio Ivo Tijardović? Rodio se, kao što se zna, u Splitu, iste godine kao i Jakov Gotovac. Od rođendanâ dijelilo ih je tek dvadesetak dana, a od mjesta rođenja samo dvjestotinjak metara. S Gotovcem je inače bio i prijatelj, išli su u istu Klasičnu gimnaziju, družili se i skupa muzicirali. Prvi svjetski rat Tijardović je proveo kao dragovoljac na Solunskom bojištu te u talijanskom zarobljeništvu. Glazbu je izučavao u Splitu i Beču, gdje je inače studirao arhitekturu, no glazba će ga naposljetku odvući od arhitekture, kao i Gotovca od studija prava.
Nakon rata Tijardović je bio istaknuti pristaša HSS-a, radićevac, a Stjepan Radić čak je trebao biti kum njegovu djetetu, no Radićeva smrt nakon atentata Puniše Račića na njega i druge hrvatske poslanike u beogradskoj Skupštini to su onemogućili. Od 1929. do 1933. radio je u glazbenom odjelu tvornice gramofonskih ploča Edison Bell Penkala. Vrativši se u Split postao je intendant splitskoga HNK-a. Tijekom Drugoga svjetskog rata priključio se partizanima te je od svibnja 1942. do rujna 1943. bio i 43. gradonačelnik Splita. Bio je član ZAVNOH-a, a nakon rata prvi predsjednik Hrvatskoga društva skladatelja i ravnatelj Zagrebačke filharmonije.
Osim spomenute „Male Floramye“ i „Splis‘koga akvarela“ te operete „Kraljica lopte“, posvećene „Hajduku“, u kojima je ovjekovječio čar i ljepotu staroga, predratnoga Splita i njegova voljenoga nogometnoga kluba, Tijardović je u svojim djelima išao i dublje u splitsku i dalmatinsku povijest. Tako je 1963. godine skladao i operu „Dioklecijan“, djelo o samim početcima grada Splita, koje je nažalost u cijelosti praizvedeno tek ovoga ljeta, za koju Herci Ganza drži da njom „upoznajemo ozbiljnoga autora, ne samo autora opereta“. Tu je još i opera „Marko Polo“ iz 1955. godine, slabije poznata široj javnosti. Zanimljivo je spomenuti da je ovaj veliki Splićanin skladao i najzagrebačkiju operetu „Jurek i Štefek“. No, osim opereta i opera, skladao je i komornu glazbu, primjerice „Varijacije na istarsko kolo za violinu i klavir“, orkestralnu glazbu kao što je „Proljetna uvertira“, kantate poput „Plač majke nad mrtvim sinom“ i „Judita“ te glasovirsku glazbu, primjerice „Sonatina u Es–duru“. Jasno je iz navedenoga da je Tijardovićev opus puno širi i raznovrsniji, nego što se to obično misli.
No Tijardović nije bio samo vrstan skladatelj, on je bio ujedno i vrstan slikar. U Galeriji umjetnina nedavno je organizirana izložba upravo tog manje poznatoga dijela
Tijardovićeva opusa, izbor od preko stotinu i trideset crteža, grafika, dopisnica i naslovnih notnih izdanja, čime je javnost mogla vidjeti Tijardovića u jednom sasvim novom svjetlu, kao zanimljivoga vizualnog umjetnika koji je ujedno bio veliki splitski i hrvatski predstavnik art décoa. „Split je tada bio provincija, a on nam je unio dah i duh europeizma. Njegovi likovni uradci pokazuju neupitnu talentiranost i svestranost kao umjetnika koji je istodobno i skladatelj i likovnjak.“ veli Ganza.
Ipak, najveća zanimljivost može se smatrati novije otkriće Tijardovićevih skladbi za filmove, i to strane. Naime, Tijardović se, barem za sada, prema najnovijim istraživanjima, smatra prvim hrvatskim filmskim skladateljem. Iako se do sada smatralo da hrvatski skladatelji sve do 70-ih i 80-ih godina 20. stoljeća nisu bili pozivani skladati filmsku glazbu za strane filmove, ovo otkriće mijenja dosadašnju perspektivnu povijesti hrvatske filmske glazbe, čiji početci od sada sežu u 1937. godinu.
I ne samo da je Tijardović skladao za njemačke filmove, već su istraživanja pokazala da su „njemački producenti bili iznimno zadovoljni Tijardovićevom glazbom“, kako piše Irena Paulus u svom članku „Ivo Tijardović – prvi hrvatski filmski skladatelj za strane producente?“ Riječ je o filmovima „Korallenprinzessin“ (Princeza koralja) i „Lied der Adria“ (Pjesma Jadrana) koji su 1937. snimljeni u Dalmaciji, a riječ je o njemačko-jugoslavenskim koprodukcijama, čija je radnja u osnovi ljubavna priča u kojoj se puno pjeva. U „Princezi koralja“ javljaju se zborovi hrvatskih ribara koji prvu pjesmu pjevaju na hrvatskom, iako je prvotno zapisana na njemačkom, a drugu pak na njemačkom. Zanimljivo je da je pjesmu „Heut’ lach’ ich“, koja se provlači kroz nekoliko scena u filmu, Tijardović preuzeo iz „Spli‘skoga akvarela“, a Bruno Balz dao joj je nove njemačke stihove. „Pjesma Jadrana“ jest igrano-dokumentarni film koji prati mladoga mornara dok plovi jadranskom obalom te s njegova gledišta pokazuje ljepote Jadrana te dalmatinskih gradova i otoka, no kojem za oko zapne mjesna ljepotica, koja je pak zaručena.
U ovom se filmu Tijardović koristio dalmatinskim pučkim pjesmama te imitacijom zvuka narodnih glazbala, no središnji glazbeni broj jest zborska inačica pjesme „Marjane, Marjane“, pjesme koju je zapisao od ribara na Matejuški 1930. godine, što je, s obzirom na to da se radnja odvija upravo u Split, logičan i prikladan izbor, a s tom pjesmom film ujedno i završava. Tijardović je „postavio i utvrdio idiom hrvatske narodne glazbe kao jedini mogući način oblikovanja zvučne staze, čime je i zvukovno filmu dao usmjerenje prema hrvatskoj, a ne njemačkoj nacionalnosti“, usprkos tomu što su film snimali Nijemci. U filmu se čak pojavljuje i hrvatsko narodno kolo i to s trodijelnom strukturom koja odražava prizor u kojem se pojavljuje. Riječ je glazbi neonacionalnoga stila na temeljima koje je postavio njegov stari školski prijatelj Jakov Gotovac. Herci Ganza ističe da se u filmu pojavljuje i Miro Mihovilović, najbolji vaterpolski vratar toga doba koji je 1936. nastupao na Olimpijskim igrama u Berlinu, a pojavljuje se i Desa Marović, onodobna najljepša Splićanka. Ganza inače napominje da filmove treba staviti u kontekst vremena u kojem su nastali te da je zapravo začudno da se jedan Tijardović već u ono doba uspio „probiti“ u filmski svijet te napominje da je riječ o skladatelju svjetskoga ranga, kao i Jakov Gotovac. Ganza ističe da su ovi filmovi digitalizirani i prevedeni te su 16. 7. ove godine prikazani u Ljetnom kinu Bačvice, a bit će prikazani i na jesen u kinu Zlatna vrata. Tijardović je inače skladao glazbu u filmu „Ciguli Miguli“, animiranom filmu „Revija na dvorištu“ te dokumentarnom filmu „Pola stoljeća Hajduka“, a sveukupno je skladao 13 filmskih partitura.
Svakako, možemo reći da Tijardović puno veći i svestraniji umjetnik, nego što se to u javnosti misli. On nije samo skladatelj opereta, već i likovnjak, scenograf, karikaturist, skladatelj ozbiljnih opernih djela i jedan od prvih, ako ne i prvi, filmskih skladatelja. Poput Gotovca, i Tijardović je nepravedno sveden na svoja najpoznatija djela, čime se znatno umanjuje njegova važnost i veličina, koji su neosporni. „Mala Floramye, Spli‘ski akvarel, Ero s onoga svijeta dio su naše povijesti i naše pripadnosti ovome podneblju“, ističe Ganza. „Činjenica je da smo u ovoj godini pokazali jako puno stvari o ovim skladateljima i tako smo ljudima otvorili vidike.
Približili smo im slikarski talent Tijardovića te njegovu filmsku glazbu, a građani su pokazali velik interes, jer je riječ o događanjima koja prikazuju različite aspekte njihova opusa, a nužni su da bismo im održali popularnost, iako je to svevremenska glazba koja se uvijek rado sluša.“ smatra Ganza te ističe nadalje da su mnogim događajima i aktivnostima u 2025. koja je posvećena Gotovcu i Tijardoviću uspjeli znatno proširiti vidike javnosti, i to svih dobnih skupina, od vrtićke dobi do studenata, a jednako tako ističe i usku suradnju i međusobno pomaganja svih splitskih udruga i organizacija koje sudjeluju u tim manifestacijama i događanjima koji splitskoj i hrvatskoj javnosti zorno i svesrdno oživljuju opuse ovih vrsnih umjetnika i velikana hrvatske glazbe 20. stoljeća koji nesumnjivo zaslužuju puno više od toga da jedna ulica nosi njihovo ime.
Za sudjelovanje u komentarima je potrebna prijava, odnosno registracija ako još nemaš korisnički profil....