„Annie Bot“ Sierre Greer ili o emancipaciji jedne robotice

Vrijeme radnje: uznemirujuće bliska budućnost. Mjesto radnje: New York. A jednako tako mogao bi biti Napulj, ili Krakov, ili Split... Muškarcima kojima fali ženska ruka nudi se hi-tech družbenica, takozvana Stella koja stiže u tri varijante, sukladno različitim prioritetima koje korisnici imaju. Jednima treba dadilja, drugima sluškinja, trećima, najbrojnijima, ljubavnica. Annie je jedna od njih. Douglas ju je nabavio nakon što ga je napustila supruga, iskoristivši pritom mogućnost personalizirane usluge odnosno izbora njezina izgleda. Modelirao ju je po uzoru na svoju bivšu suprugu, jedino što je promijenio njezinu rasu, pa je njegova digitalizirana djevojka nešto svjetlije puti. Ona je uvijek raspoložena i spremna, nikad je ne boli glava, svoju tjelesnu temperaturu i libido bez kolebanja podiže na željenu razinu čim vlasnik to od nje zatraži. Ni ona, međutim, nije savršena, ne leže joj kućanski poslovi, u stanu joj se nakuplja prašina i prljavo posuđe, ali je ne ljute prigovori da je manjkava kućanica. Dapače, kad je korisnik suoči sa šporkicom i neredom, osjetit će duboku krivnju, čak i sram, pa će onda poraditi na ispravljanju svojih slabosti.

Douglas je svoju Stellu dao apgrejdati, ona je takozvani autodidaktički model, što će reći da je ona puno više od robotiziranog automata za ispunjavanje želja koje se izriču u formi zapovijedi. Annie ima sposobnost učenja, iz dana u dan može napredovati, razvijati osjećaj odgovornosti, ali joj se tako podiže i samosvijest. Ukratko, na puno načina ona se humanizira, skoro do točke kad se razložno upitati je li prekoračila rampu koja zavodljivi gadget dijeli od prave žene. I tu, očekivano, počinju problemi. Što ona više bude osvješćivala vlastitu ljudskost, to će njezina vlasnika sve više izjedati frustracije. Dok je radila u klasičnome, početnom modu, kao obična manje-više monofunkcionalna Stella, Douglas ju je skrivao od pogleda drugih ljudi, jer je bio svjestan da je kupio, u suštini, tek nešto sofisticiraniju verziju klasične lutke za napuhavanje, koja se, doduše, ne aktivira pumpanjem i nudi puno realističnije iskustvo snošaja, ali je samo to: puki erotski rekvizit zbog kojega bi mogao trpjeti podsmijeh okoline. No i kad je ona poprimila mnoga svojstva ljudskog bića, on ju je zadržao doma, jer ga je sada počela kopkati ljubomora.

Sierra Greer

Dittmeier

Sierra Greer pseudonim je spisateljice Caragh M. O‘Brien koja je diplomirala fiziku i kreativno pisanje, jedno vrijeme radila kao srednjoškolska nastavnica, da bi se onda u potpunosti posvetila književnom radu. Napisala je nekoliko ljubića i distopijsku trilogiju za mlade, koja je situirana u svijet poharan klimatskim promjenama. „Annie Bot“ prvi je roman što ga je objavila pod imenom Sierra Greer, na hrvatski ga je prevela Dijana Štambak, a objavilo zagrebačko „Znanje“. Autorica živi na selu u Connecticutu, na njezinoj web stranici možemo pročitati kako pjeva u crkvenome zboru, voli dugačke šetnje, ima troje odrasle djece, a već je i baka, što će reći da ne odgovara raširenoj predodžbi o tome kako bi spisateljice iz niše SF-a trebale izgledati. Doduše, te predodžbe često se svode na gole predrasude.

Pisce znanstvene fantastike čitatelji neskloni futurističkim temama obično doživljavaju kao zanesenjake koji će ih ugnjavati svojim inzistiranjem na tehnološkim novotarijama. No dobar SF, čak i kad se bavi dalekim, nama nespoznatljivim, naprednim svjetovima, prije i poslije svega uvijek je priča o ovom našem, jedinom poznatom svijetu koji je, ustvari, na puno načina nazadan. Tako ni Sierra Greer ne piše o svijetu kakav bi on mogao postati za deset, dvadeset ili pedeset godina, nego o ovome današnjem, kakav već jest. A on je, unatoč svim tehnološkim iskoracima, ili možda upravo radi njih, i dalje carstvo mačizma i mizoginije. Iako se bavi sudbinom osobe koja to izvorno nije, jer je „začeta“ kao predmet sa samo jednom i to upotrebnom svrhom, ovaj roman priča je o mogućnostima pune emancipacije ne jedne robotice, nego svih žena. Mogućnostima koje su još uvijek i na puno načina samo uvjetne i relativne.

U svijetu koji opisuje ovaj roman ne postoje muške inačice Stelle, dakle, sofisticirani roboti za namirenje ženskih potreba, ma kakve one bile, kućanske, erotske ili neke treće. Što je najgore, tu činjenicu nitko ni ne problematizira. Normalno je da ne postoje. O toj „normalnosti“ pripovijeda „Annie Bot“, izvrće je kao rukave i ogoljuje do srži, podsjećajući nas da živimo u svijetu suštinske nejednakosti, koji su formatirali muškarci i da te činjenice nisu, barem ne dovoljno, svjesni čak ni oni koji o sebi vole misliti kao o ljudima širokih nazora.