Nekoć su se kratke priče pisale za dnevne i tjedne novine odnosno časopise koji izlaze nešto rjeđom dinamikom, a zbirke su bile tek nusproizvod te prakse. Od autora se tražilo da u škrtom opsegu od nekoliko kartica (pet, šest, u vrh glave sedam, osam) postavi neku dramsku situaciju, zaplete je i rasplete te upozna čitatelja s najmanje dva osebujna, jasno predočena karaktera. U to vrijeme književnom scenom nije vladala moda autofikcije odnosno ispovjednih i introspektivnih tekstova u kojima autori pišu o sebi i svojim razmišljanjima, pa ova pravila nije bilo ni potrebno isticati. Svima je bilo jasno kako su dobrodošle samo one priče u kojima se nešto događa i koje govore o odnosima među ljudima, pa dakle uključuju više od jednog lika.
Iz toga slijedi kako je svaka ili gotovo svaka kratka priča trebala biti trijumf ekonomičnosti. Da bi pisac udovoljio svim zahtjevima koji se pred njega postavljaju, morao je apotekarskom vagom mjeriti svaku riječ, birati jezgrovitost i strogu funkcionalnost, kloniti se suvišnih deskripcija i digresija. Ukratko, morao je samog sebe tući po prstima da mu priča ne bi utekla u roman.
Naravno, svako pravilo i svaka uvriježena praksa imaju svoje iznimke. Ruski pisac Ivan Bunjin (1870. – 1953) rijedak je primjer autora koji je uspijevao pomiriti potrebu da bude sažet, a da u isti mah ostane dosljedan vlastitom, „raspisanom“ stilu. Njegove slojevite, bogate rečenice napregnute značenjima kritika je rado uspoređivala s brokatom, teškom, sjajnom tkaninom, često izrađenom od svile i protkanom zlatnim ili srebrnim nitima.
Ogledan primjer toga unikatnog spisateljskog izbora zbirka je „Tamne aleje“, koju je sam autor smatrao jednim od vrhunaca svog opusa. Priče okupljene pod ovim naslovom nastajale su od 1937. do 1944. godine. Prvih jedanaest objavljeno je u New Yorku, a integralna verzija knjige kojoj je dodano još 27 priča publicirana je 1946. godine u Parizu.
Bunjin je rođen 1870. godine u plemićkoj obitelji u Voronježu, no ne može se reći da se baš nauživao života u obilju i luksuzu, jer je njegov otac, strastveni kockar, i prije nego što je mali Ivan dočekao deseti rođendan, vrlo uspješno spiskao veći dio svoga imetka. Dok nije postao književnim profesionalcem, Bunjin je radio kao činovnik, knjižničar i novinar. Isprva je bio blizak narodnjacima, potom socijaldemokratima, a prema boljševicima nikad nije pokazivao ni mrvicu simpatije, pa se 1920. odlučio napustiti Sovjetski Savez.
Nakon kraćeg zadržavanja u Sofiji i Beogradu, stigao je u Pariz, da bi se skrasio u Graseeu, gradiću u brdovitom zaleđu Cannesa, svjetskoj prijestolnici parfema. S približavanjem početka Drugog svjetskog rata, nije poput mnogih drugih emigranata još jednom spakirao kofere pa preplovio ocean i potražio utočište u Sjedinjenim Državama, nego je ostao u zemlji u kojoj je 1933. primio vijest da je dobio Nobelovu nagradu i u kojoj je preminuo 1953.
Da su „Tamne aleje“ napisane u Francuskoj uoči i za vrijeme rata teško je zaključiti čitajući ovu knjigu, jer je ona gotovo u cijelosti situirana u državu koje više nema, jer je Carevinu otpuhala Oktobarska revolucija, i vrijeme koje je prošlo. Od apatrida na pragu starosti čovjek bi očekivao ako ne baš polemički žar usmjeren kontra poretka koji je srušio njegov svijet, onda barem lijepu mjericu gorčine. No ništa tome slične nećete pronaći između korica. Kudikamo više od društvenih potresa, Bunjina zanimaju emocionalni, pa su sve priče ljubavne, prožete žalom i osjećajem gubitka.
Vještina kojom Bunin uporno svira na jednoj žici, zaokupljen uvijek istom temom, snažno će se dojmiti svakog čitatelja, jer se ova zbirka može čitati i kao neka vrsta bogatog kataloga mogućnosti koje kratka priča može ponuditi, u širokom rasponu od proznih krokija preko tekstova u najbližem susjedstvu poezije do gotovo komprimiranih romana.
Suvremenu će publiku malo manje impresionirati Bunjinov pogled na dinamiku muško-ženskih odnosa. Kao dijete svoga vremena, on je usredotočen na muške karaktere, slojevito i nijansirano predočene, dok mu tipizirani ženski likovi uglavnom funkcioniraju kao neka vrsta dramske šponde ilitiga mantinele, što je tridesetih i četrdesetih godina prošloga stoljeća bilo očekivano, rašireno i većinski prihvatljivo, a danas baš i nije. Nekima će to biti dovoljan razlog da Bunjina otpišu kao mizogino čeljade, dok će se drugi zadovoljiti manje strogom formulacijom, pa ga opisati kao androcentričnog autora. No ni prvi ni drugi ni eventualni treći neće moći dovesti u pitanje njegovu spisateljsku veličinu.
Knjigu je u biblioteci Nobel objavio zagrebački V.B.Z., a preveo i instruktivnim pogovorom opskrbio Ivo Alebić.
Za sudjelovanje u komentarima je potrebna prijava, odnosno registracija ako još nemaš korisnički profil....