Frode Grytten stigao je u Hrvatsku prije Joa Nesbøa, Karla Ovea Knausgårda i Jona Fossea. Dogodilo se to 2004. godine, kad mu je Bekim Sejranović preveo, a izdavačka kuća Meandar objavila briljantan roman (ili zbirku ulančenih priča) „Pjesma košnice“. Otada mu je kod nas preveden lijep komad zamašnog opusa, a u nekoliko navrata nas je i posjećivao na književnim festivalima, pa ga imamo razloga smatrati, ako ne baš domaćim, a onda barem udomaćenim autorom koji u Hrvatskoj ima postojanu i vrlo odanu publiku. Frode Grytten nikad, međutim, ni na ovim prostorima ni drugdje u svijetu, nije uživao status zvijezde. Za to postoje, čini mi se, barem tri razloga.
Prije svega, on je pretežno kratkopričaš, a znamo da zbirke prozne rinfuze ni izbliza nemaju takvu tržišnu prođu kao romani. Potom, on nije pisac samo jednog registra, svakim novim naslovom voli iznenađivati sebe samoga, pa onda i svoje čitatelje. Konačno, on naprosto nije imao sreće s tajmingom. Njegov briljantan noirovski triler „Medvjed koji teče“, po mom skromnom sudu, libar koji je bolji od barem 98 posto nordijske konkurencije, objavljen je 2005., dakle, u godini kad je tiskan i prvi svezak slavne Millennium trilogije Stiega Larssona, roman „Muškarci koji mrze žene“, čiji je senzacionalni uspjeh zaglušio sve ostale žanrovske glasove. Kad se prašina naposljetku slegnula, Grytten se već bavio drugim autorskim projektima i krimiću se više nije vraćao, što je velika šteta.
Zbirka priča „Dečko, cura, lipanj, srpanj“, izvorno objavljena 2021. godine, a kod nas ovih dana u prijevodu Željke Černok i izdanju Edicija Božičević, naslovom vrlo precizno deklarira svoj sadržaj. Dvanaest kratkih storija situirano je u ljeto, godišnje doba koje je Norvežanima surovo prekratko, pa utoliko i dragocjenije nego što je nama, razmaženim Mediterancima. A junaci tih priča muškarci su i žene različitih dobi, od juvenilne do one nešto zrelije, zaokupljeni ljubavnim vezama ili samo čežnjama. Ljeto je, veli Grytten, kao stvoreno za ljubav: „Dani su tako dugi da se u jednom danu moguće zaljubiti u dvije osobe. Beznadno se zaljubiti prijepodne. Beznadno se zaljubiti poslijepodne.“
Kad god govorimo o nježnim sentimentima, valja računati i s njihovom oprekom, jer između tih dviju krajnosti zbijeni su naši životi. Grytten to ovako opisuje: „Uskoro će se ljudi probuditi, budilice početi zvoniti kod onih koji moraju ustati. Ništa neće biti drukčije, samo idemo dalje i idemo dalje, volimo jedni druge i uništavamo jedni druge, sve dok u ogledalu ne primijetimo da smo postali prestari i za ljubav i za mržnju.“
Da, naravno, autor je melankolik – uostalom, što drugo očekivati od Norvežanina? – ali nije jedan od onih rezigniranih, sumračnih tipova koji su već potpisali predaju. Njemu život ne samo da nije izgubio smisao, on ga svakim retkom uzdiže i slavi, rado se vraća u prošlost pokušavajući – barem u literaturi, kad to već nije moguće u stvarnosti – reprizirati vlastitu mladost, ali i osvijetliti paradokse s kojima se suočavamo. Recimo ovaj: „Kad si sretan, sad mu je to jasno, problem je što se počneš bojati jer ne znaš hoće li ta sreća potrajati i sljedeći dan ili dan poslije. Jer sa srećom nema nikakvih garancija. Biti sretan znači biti tužan.“ Ili ovaj: „Samo upamtite, kažem, da sve što vam ne valja s mjestom od kojega želite pobjeći kad imate petnaest godina, bude sve ono čemu se jednoga dana želite vratiti.“
Premda zaokupljen cijelim katalogom naših nesigurnosti i neutaživih žudnji, dakle intimnom sferom života, on je, poput većine ozbiljnih pisaca s europskog sjevera, itekako svjestan društvenog ambijenta u kojemu djeluje i prema njemu održava kritičku distancu, samo što je, u njegovom slučaju, ona šarmantno omekšana humornim digresijama kao što je, primjerice, ova: „Marit kaže da je ovo Norveška nakon što smo otkrili naftu, ljudi ne samo da moraju imati osobnog trenera, nego moraju i spavati sa svojim osobnim trenerom.“
Frode Grytten po jednom je svojstvu odnosno talentu pisac bez premca. Ne znam za slučaj nekog suvremenog autora kojemu treba manje riječi da bi čitatelja uveo u svoj svijet i natjerao ga da prigrli junake priča kao svoj rod rođeni. Pet-šest redaka bit će mu dovoljno da bi vas digao sa splitskog ili zagrebačkog kauča i odveo do studenog fjorda ili grijanog bazena. Nekoliko kartica kasnije, priča će se odjaviti, a vama će se srce stegnuti, jer će njezini neodoljivi junaci koje ste već uspjeli posvojiti, otići iz vaših života.
Za sudjelovanje u komentarima je potrebna prijava, odnosno registracija ako još nemaš korisnički profil....