Dva toma "Južnog dvorišta" opisuju put koji je Predrag Lucić prevalio od poštovanog mladog druga do autorskog kolosa

Godine 1982. jedva punoljetni Predrag Lucić dovršio je rukopis prve zbirke pjesama i odvažio se poslati ga nakladniku. Mogao se, recimo, obratiti Zvonku Tarli koji je otprilike u to vrijeme vodio Književnu omladinu Splita i u „Omladinskoj iskri“ uređivao biblioteku u kojoj je izašlo desetak knjiga mladih autorica i autora. Ali nije. Valjda je ispravno procijenio da taj mali izdavač ima vrlo ograničenu distribuciju i da će mu knjiga ostati nezamijećena. Mogao je pokucati na vrata „Književnome krugu“, ali ta je nakladna kuća oduvijek uživala u reputaciji ustanove koja se baš silno trudi da njezina izdanja ostanu dobro čuvanom tajnom za sve ljubitelje lijepe književnosti, osobito one koji žive izvan Splita. Konačno, svoj je rukopis mogao ponuditi i Sanderovom „Logosu“, ali ga je, pretpostavljam, obeshrabrila razbarušena uređivačka politika jednako otvorena i djelima neupitne vrijednosti i knjižicama ne osobito darovitih lokalnih škrabala. Zato je on odlučio ignorirati sve lokalne opcije i obratiti se najvećoj i najuglednijoj izdavačkoj kući u Socijalističkoj Republici Hrvatskoj, zagrebačkom „Znanju“, odnosno tamošnjem uredniku Zlatku Crnkoviću. Devetog ožujka on je mladom poetskom aspirantu uputio dopis sljedećeg sadržaja: „Poštovani druže Luciću! Primio sam vaš simpatični i raspjevani rukopis. Na žalost, čini mi se da su Vam pjesmotvori prilično neujednačene vrijednosti, a kako je izdavačka situacija prilično loša, bojim se da ne bismo mogli u dogledno vrijeme objaviti Vaš rukopis, pa Vam ga ovih dana vraćamo poštom. S poštovanjem, Zlatko Crnković.“

U zadnje četrdeset i tri godine situacija u našem izdavaštvu se, dakle, nije nimalo promijenila, i dalje je prilično loša. Zapravo je i malo gora, jer do lijepog običaja slanja pristojnog pisma uz odbijeni rukopis danas malo tko drži. Zahvaljujući se Luciću na knjizi, Zlatko Crnković samo je podebljao popis autora čiju kvalitetu nije na vrijeme prepoznao (Danilo Kiš, Dubravka Ugrešić, Slavenka Drakulić...), zbog čega mu ne treba suditi, barem ne preoštro, jer je dotični stalno vozio paralel-slalom između uređivanja i prevođenja, pa ne treba čuditi što mu koncentracija nije baš uvijek bila na visini. No ta nam simpatična epizoda vrlo jasno signalizira kako Lucić nikad nije imao problema s vrednovanjem vlastita talenta, držao je i do sebe i do svojih tekstova, ne plašeći se odmjeravanja s najboljima. Pa zašto je onda kao „ozbiljan“ pjesnik debitirao tek 2007. „Ljubavnicima iz Verone“?

Naprosto zato što su ga zanimala i druga polja kreativnog djelovanja, bavio se koječime i u gotovo svemu dosegnuo vrhunce. Velim gotovo, jer jedino nije ispunio svoj mladalački san da postane rock zvijezda. Odustao je od pjevanja u bandu, (na mjesto upražnjeno njegovim odlaskom stupio je nitko drugi nego Zlatan Stipišić Gibonni), a staroj se ljubavi vratio desetljećima kasnije nastupajući zajedno s Borisom Dežulovićem. Njih dvoje figurirali su kao Sonny i Cher razularene satire, nudeći oduševljenoj publici neodoljivi cjelovečernji program.

Predrag Lucić: "Južno dvorište 1 i 2" (Ex libris/GK Marka Marulića, Rijeka/Split)

Predrag je bio jedan od najvećih reportera devedesetih, dakle u dekadi kada je ta novinarska forma doživjela svoje vrhunce (da bi već u sljedećoj počela odumirati), bio je član udarne trojke koja je vodila Feral Tribune, urednik sjajne biblioteke koja je izlazila pod kišobranom toga kultnog tjednika, neumorni proizvođač satiričnih tekstova, osobito onih u poetskome slogu, koji su kasnije sabrani u šest svezaka, dramski autor, kazališni redatelj (čiji je opus mogao biti bitno veći da ga pisanje nije odvelo na druge strane), briljantan kolumnist u surovom dnevnom ritmu... Za poeziju naprosto nije imao dovoljno vremena, mislili smo čak i mi koji smo ga poznavali. Trebao se pojaviti jedan autentični znalac Lucićeva opusa, Damir Šodan, njegov prijatelj od malih nogu, i sâm odličan pjesnik, prevoditelj i potkovani urednik (konačno, Predrag i on zajedno su vodili Feralovu biblioteku) da nam otvori oči i iz uredno pospremljenih fascikli, bilježnica i digitalnih zapisa izvuče pravo blago sabrano u dva sveska pod naslovom „Južno dvorište“, koji su ovih dana objavljeni u nakladi riječkog Ex librisa i splitske GK Marka Marulića.

Uz prije spomenute „Ljubavnike iz Verone“ i „Mjesec iznad Splita“, dvije jedine poetske knjige objavljene za Predragova života, tu je sabran ostatak njegova pjesničkog opusa. A toga ostatka ima sasvim dovoljno za cjeloživotni opus nekoga tko se nije bavio ničim drugim osim pisanjem poezije. Sedam godina nakon smrti, mi se konačno možemo suočiti s punim razmjerima jednog nenadmašnog spisateljskog talenta.