Još od sredine šezdesetih godina i pojave autorskog tandema Maj Sjöwall i Per Wahlöö, švedski se pisci krimića silno trude dovesti u pitanje raširenu predodžbu o tamošnjemu društvu kao harmoničnoj i prosperitetnoj zajednici ljudi čvrsto povezanih zajedničkim vrijednostima. Onaj tko se načitao dovoljnoga broja knjiga iz te žanrovske niše, vjerojatno živi u dubokom uvjerenju kako se radi o zemlji presudno obilježenoj klasnom nejednakošću i ksenofobijom te kako je svaki drugi ili treći stanovnik kraljevine na obali Baltičkoga mora masovni ubojica.
Za primjerom švedskih pisaca povode se i autori s drugih meridijana, koji inzistiraju na socijalnoj kritičnosti. Jedan od njih je i Australac Gary Disher (rođen 1949. godine), iza kojeg je ozbiljan opus od četrdesetak knjiga. Potpuno u duhu Srećka Šojića, on poručuje kako „ne cveta cveće ni u naše preduzeće“. I tko nam je kriv što smo dugo vjerovali kako se down under živi udobno i lijepo, jer se radi o bogatoj, skladnoj, besprijekorno uređenoj zemlji.
Radnju svoga romana „Cesta gorčine“ (prevela ga je Morana Mazor, a objavila izdavačka kuća Hena com), prvog u nizu čiji je glavni junak pozornik Paul Hirschhausen, on je situirao in the middle of nowhere, u zabačeni gradić koji je već dulje vrijeme izložen propadanju. Stare rudarske jame odavno su napuštene, pa se ono malo stanovnika koji još uvijek nisu pobjegli iz svoga zavičaja uglavnom bavi poljoprivredom, što je iz godine u godinu sve teže, gotovo nemoguće, jer ni najstariji ne pamte kad je zadnji put tamo pala kiša. Očekivano, u paketu s lokalnom ekonomijom, raspada se i sve ostalo, prije svega odnosi među ljudima. Lokalni drmatori, umreženi s tobožnjim čuvarima zakona, propisuju pravila igre, a svi koji su izvan toga kruga osuđeni su na trpljenje.
Radi se, ukratko, o vukojebini koju nitko duševno zdrav ne bi slobodnom voljom izabrao za svoje mjesto stanovanja. Nije ni naš pozornik Hirsch, on je tamo prekomandiran po kazni, jer je dvostruko obilježen. Za jedne je cinkaroš koji je pristao surađivati s organima unutarnje kontrole da bi se pravdi priveli korumpirani policajci. Drugi su, pak, uvjereni kako on nije ništa bolji od svojih dojučerašnjih kolega, samo je imao više sreće ili pameti, pa ga još uvijek nisu uspjeli razobličiti. Velim još uvijek, jer istraga njegova slučaja i dalje traje, pa on povremeno mora odlaziti na saslušanja.
Mjesto radnje je, dakle, Australija, ali bi isto tako mogao biti i jug Italije, bilo koja američka zabit iz Bible Belta, Dalmatinska zagora ili neka četvrta ljupka lokacija kojoj je bog okrenuo leđa. I kao da premještaj u takvu sredinu nije strašan sam po sebi, Hirsch će se uskoro suočiti s prvim truplom. Daleko izvan mjesta maloljetnu djevojku netko je pregazio automobilom i pobjegao s mjesta nesreće. Ako se uopće radilo o nesreći, jer što se bude više bavio tim slučajem, on će glavnome junaku biti sve sumnjiviji. Naravno, kako vrijeme bude odmicalo, za jednom nasilnom smrću slijedit će još jedna, još sumnjivija, a Hirschev ionako ranjivi položaj, jer ga svi – i lokalci i njegove kolege iz okružne policijske centrale – gledaju poprijeko, s nepovjerenjem ili čak otvorenim prezirom, dodatno će se zakomplicirati.
Garry Disher u malomišćanski je ambijent koji svojim izgledom, ali bogami i dominirajućim duhom priziva sjećanja na gradiće iz westerna, situirao priču o usamljenom šerifu koji je prisiljen djelovati sam protiv svih, kao Gary Cooper u filmskom klasiku „Točno u podne“. Autor ne osvaja čitatelje složenim, pedantno konstruiranim zapletom koji je pun iznenađujućih obrata, niti se prepušta iritirajućoj navici lijepog broja svojih kolega da publiku zastrašuju detaljnim opisima zlostavljanja, ali imponira njegovo umijeće građenja tjeskobne atmosfere. Rijetki su primjeri krimića u kojima pejzaž odnosno inscenacija imaju skoro pa ulogu dramskog karaktera, ne manje važnu od nosećih likova neke priče. Disher je, pak, nepregledna prostranstva suhe crvene zemlje i razbacane kućice kojima ne bi škodila poneka kanta Jupola promovirao u ravnopravne sudionike drame.
Naravno, kao dobar učenik švedske škole, on ne propušta ispred, iza i sa strane osnovnoga narativnog sloja diskretno prošvercati i puno kritičkih žalaca na račun društva koje se ne trudi, barem ne dovoljno, potisnuti rasiste i povesti računa o deprivilegiranim slojevima društva. Australski političari i turistički radnici na tome mu, sasvim sigurno, neće biti pretjerano zahvalni, ali bi se taj njegov izbor mogao dopasti čitateljima koji su skloni nešto ambicioznijim krimićima.
Za sudjelovanje u komentarima je potrebna prijava, odnosno registracija ako još nemaš korisnički profil....